Što je čovjek da ga se spominješ piše u Pismu. Čovjek želi da ga se sjećaju. Tako pokušava pobijediti smrt i zaborav. Kroz sjećanje u kojem se nada ostati čovjek pokušava ne misliti na svoj kraj i svršetak zemaljskog života.
Poučen iskustvom vidi kako oko njega umiru drugi ljudi. Primjećuje ponekad uzaludnost tuđih napora i poslova. Ne može se čovjek oteti tom pitanju koje se od vremena do vremena u njemu otvara obuzimajući cijelo njegovo biće. Što će biti s mojim sjećanjima na život, na ljude, na ljubav? Što će biti sa svim onim iskustvima i doživljajima koje sam u sebi pohranio i još uvijek pohranjujem? Hoće li živjeti sa mnom u nekom drugačijem svijetu i obliku života?
Bog koji se spominje čovjeka mogao bi biti Bog koji pruža tu mogućnost. Živjeti i nakon smrti sa svim sjećanjima i iskustvima zemaljskog života. Kao kada bi čovjek imao na raspolaganju tišinu, mir i vječnost i onda živeći tako prebirao svoje zemaljske dane, ali u jednom drugačijem svijetlu. Bez ogorčenja. Bez nezadovoljstva. Kao kada bi čovjek bio prožet zahvalnošću što je mogao biti rođen i živjeti čak i za život koji mu nije donio ništa drugo osim patnje.
Nemoguće je razumjeti zašto umire netko tko je na početku života, netko recimo poput djeteta. Takva smrt ne može biti poziv na zahvalnost za jedan dječji život koji je prerano završio svoj zemaljski hod. Ako se Bog spominje života djeteta, ako ga čuva u svojoj ruci i prije nego li je to dijete rođeno, onda tek Bog bi i mogao pružiti tom djetetu ono što je tako naprasito u zemaljskom životu zauvijek prekinuto.
Bog koji se spominje čovjeka Bog je koji je izvan vremena. Taj Bog može ispuniti postojanje i onog tek rođenog čovjeka koji je tek što je udahnuo već otišao s ovog svijeta. Mi smo naviknuli govoriti o dugom životu jer ne znamo ništa drugo što je izvan vremena. Uspoređujemo život stogodišnjaka i život djevojčice koja umire u sedmoj godini života. Osjećamo to kao nepravdu prema njoj jer ne znamo za drugu mjeru života osim za onu mjeru vremena i reći ćemo kako je ljudsko postojanje samo jedan veliki mozaik nepravde prema čovjekovom.
Osjećamo tu nepravdu i u smrti porodilja, u smrti mladih očeva koji ginu u besmislenim ratovima za promašene i besmislene ciljeve. To pitanje iz Pisma što je čovjek da ga se spominješ istovremeno je i čovjekova molitva puna boli koja je nastala iz iskustva umiranja njemu bliskih ljudi.
Što je čovjek da ga se spominješ, ako ga se uopće spominješ jer u nekim ljudskim umiranjima imamo osjećaj kako tu nema Boga koji bi se spomenuo patnika i nešto učinio za njega.
Toliko želimo da nas pamte. I da nas se sjećaju. Rađamo nove živote, gradimo nove gradove i ulice sve iz te snažne i duboke potrebe da ostanemo u sjećanju. Za nas ljude to ne znači ništa drugo nego naša skrivena potreba i želja živjeti više nego što su nam to predvidjeli naši zemaljski dani i godine.
Bog koji se spominje čovjeka ne bi mogao biti Bog čije sjećanje na čovjeka blijedi i ne može biti Bog koji zaboravlja. Takav Bog ne pruža nadu i ne može izazvati pokušaje da se u njega vjeruje. Takav Bog izaziva jednak osjećaj nemoći u čovjeku kao što se i sam čovjek osjeća nemoćnim kada ne može zabraniti dolazak smrti i umiranju koji se polako približavaju njemu samom ili nekomu bez koga čovjek ne vidi daljnji smisao zemaljskog postojanja.
Što je čovjek da ga se spominješ pita se sam čovjek o svom Bogu u kojega vjeruje. Kako i na koji način se spominješ čovjeka? Traje li čovjek u nekakvom Božjem sjećanju tek nekoliko trenutaka u kojima umire i onda ga Bog zaboravlja kao da nije postojao? S Božjim zaboravom i čovjekova sjećanja i proživljeni život koji se nakupio u njegovoj duši prestaje postojati.
Što je čovjek da ga se spominješ molitva je upućena onom Bogu koji u sebi nosi takvu snagu i moć da može čovjeku pružiti život u kojem će se čovjek vječno prisjećati svog zemaljskog postojanja sa zahvalnošću. To bi mogao biti i onaj život u kojem čovjek konačno shvaća i otkriva one skrivene tajne i puteve zla i patnje koje je htio ili ne htio otrpio i izdržao.
Živjeti vječno sa zahvalnošću i konačno shvaćati zašto sam morao trpjeti zlo i koja je bila svrha mog zemaljskog trpljenja je možda ono što me čeka nakon smrti. Ako se Bog ne spominje čovjeka onda i sve što jesam, što osjećam, sve čega se sjećam i sve što pamtim nestat će s mojom smrću.
I ja se teško mirim da jedno takvo bogatstvo mog nutarnjeg svijeta i svega onoga što sam u sebi pohranio mora zauvijek prestati i nestati. Lakše mi je kad vjerujem u Boga koji se brine i nosi u sebi takvu formu života i životnosti da mogu i nakon smrti živjeti sa svim onim što sam ovdje u svijetu doživio i proživio. Netko dobro, netko zlo. To je već pitanje slobode i načina kako živim i donosim životne odluke i životne izbore.
Što je čovjek da ga spominješ je molitva upućena Bogu koja u sebi dolazi s pitanjem. Ako me se već Bože spominješ na kakav je to način i u kojoj je to formi? Sjećaš li se samo mene ili se sjećaš i drugih koje bih želio ponovno susresti i s njima podijeliti sve ono što smo ovdje na zemlji i u ovom životu zajednički iskusili i proživjeli?
Kad pomislim na tolike smrću i umiranjem iznenada rastavljene majke i očeve od njihove djece, djecu od roditelja, supruge od supruga, prijatelje od prijatelja. Kad pomislim na tolike mladosti rastavljene smrću od njihove zrelosti, djetinjstva rastavljena smrću od odrastanja preostane mi samom sebi taj redak protumačiti da je Božje sjećanje sam život koji će mi jednog dana kad prijeđem iz smrti u život omogućiti da se sa zahvalnošću sjećam zemaljskog života. I da to činim s onima za kojima sam tugovao i žalovao jer su bez objašnjenja prije mene iznenada zauvijek napustili naše zemaljske stanove i kuće.
doc. dr. sc. Oliver Jurišić
