Za mnoge je prosinac najljepše vrijeme u godini. Trgovački centri su puni blještavila i sjaja. Ljudi se okupljaju u svojim mjestima ili na trgovima. Gradovi su ukrašeni, a miris hrane se osjeti iz svake ulice.
U prosincu, i ljudi i mediji zaborave na visoke cijene nekretnina, na iseljavanje mladih, na rat u Ukrajini ili na sukob Izraela i Hamasa. U prosincu se zaboravlja i na žurno potrebnu obnovu teškim potresom porušenih nam gradova Lijepe naše. U prosincu ni mi vjernici, barem sam toga dojma, nemamo interesa za rasprave o nekim “teškim” crkvenim temama. Jedino je ljevica na našoj političkoj sceni spremna za raspravu o reviziji Vatikanskih ugovora, uporno se trudeći prekriti kako su prethodnici njihovog političkog sklopa u teškoj krađi oduzeli Katoličkoj Crkvi sve što su mogli. I imovinu i živote.
Nije mi želja biti zao prorok prosinca. Međutim, već desetak godina, na početku siječnja mediji izvještavaju o tome kako se nalazimo u najdepresivnijem mjesecu u godini. Isti oni mediji za koje ne postoji niti jedan problem u prosincu. Zašto je to tako? Čini mi se da je odgovor na navedeno pitanje, barem iz moje perspektive, vrlo jednostavan. U siječnju smo depresivni jer prosinac nismo ispunili Slavljenikom, nismo ga ispunili Kristom. U buci ovoga svijeta nedostaje Onaj koji je došao u tišini betlehemske špilje – zamijenjen je orašarima i lijepim dekoracijama.
Nema ništa čudno u tome da čovjek, kako u prosincu, tako i u svakom dijelu godine želi biti radostan. Čovjek se nada boljem životu, rješavanju vlastitih problema i osiguravanju vlastite materijalne egzistencije. Čovjek je biće nade i želi biti ostvaren. Međutim, naša ostvarenost ne može biti zadovoljena konzumiranjem dobre hrane ili dekoriranjem vlastitoga stana. Čovjek je biće relacije, živi od odnosa i od rođenja je usmjeren na drugoga. Čovjek se ostvaruje u odnosu s Bogom i bližnjima. Kako bismo uspostavili dobar odnos s bližnjima, važno je uspostaviti dobar odnos s Bogom. Bližnje ljubimo jer u njima ljubimo dostojanstvo djece Božje. Ipak, i ljudi koji ne vjeruju u Boga mogu biti dobri prema drugima, ali samo zbog toga što svoj život uređuju prema glasu vlastite savjesti – što je za nas kršćane glas Božji u svakom čovjeku.
Nada – koja se nalazi u srcu svakoga čovjeka – se u kršćanstvu definira kao čežnja za Kraljevstvom Božjim. Upravo bi, u prosincu, kada nam je Kraljevstvo Božje došlo u betlehemskom Djetetu, kršćani trebali biti najradosniji svjedoci autentične nade. Nade koja se ispunja Kraljevstvom. Nade koja živi za kraljevstvo i prema njemu putuje jer zna da je ono potpuno ostvarenje svih naših potreba. Ako ljudima posvjedočimo kako živimo za Kraljevstvo, kako su njegove vrijednosti temelj svih naših nastojanja, možda i njihovo srce ispunimo pravom radošću. Tek tako će i ukrasi, i dobra hrana, i sve ono što jesmo na ovom svijetu dobiti svoj puni smisao. Tada ćemo se istinski moći veseliti što su nas i mediji odlučili poštedjeti od ružnih vijesti u prosincu, a i ukrasi će izgledati ljepše jer ćemo postati svjesni da su oni tu radi Spasitelja i da smisao onoga što predstavljaju ne završava u siječnju.
Slavko Blažić, mag. cateh.
