Razmišljajući o temi za travanjsku kolumnu, puno aktualnih događanja mi je izgledalo privlačno. U trenutku pisanja ove kolumne predizborna utrka je na svom vrhuncu, a politika mi je uvijek privlačna tema jer sam osobnog stava kako bi se svaki građanin, ili aktivno ili pasivno, s istom trebao baviti. U konačnici, politika dotiče živote svih ljudi. U trenutku objave ove kolumne vjerujem kako ćemo slušati rasprave o postizbornim koalicijama – “tko će s kim”. A možda već budemo imali i novog premijera i novu vlast. Bez obzira na rezultate izbora, čini mi se da mnogi katolici žele vlast koja će umjesto demokracije uspostaviti teokraciju, no to je možda tema za neke buduće kolumne.
Uz navedeno, poželio sam pisati i o tragičnom uvrštavanju pobačaja (brutalnog ubojstva nezaštićenog djeteta) u Povelju Europske unije o temeljnim pravima. Tragična je sudbina Europe koja odbacuje svoje kršćanske korijene, Europe koja uime ženskih prava (ili možda prava roditelja koji rađa jer nisam siguran smijem li više pisati da je osoba koja rađa žena) ubija vlastitu djecu – a samim time potpuno degradira ženu i sva njezina prava. Previše je žena ubijeno u utrobi majke – uime prava žena! Tragična je sudbina Europe koja potiče znanost i znanstvena istraživanja, a ne može prihvatiti jednostavnu znanstvenu i biološku činjenicu – život počinje začećem. No, i ovo je tema za neke buduće kolumne.
I tako mi je, dok sam po glavi prebirao moguće travanjske teme, travanj već pomalo “pobjegao”! Komunicirajući u grupi Uredništva našega portala poslao sam poruku: “Ne stižem ništa s djecom, uvijek jedna ‘oko nogu’”! – na što sam dobio odgovor: “Super naslov za kolumnu”.
I stvarno, mislim da su moje dvije malene djevojčice jedan od razloga zbog kojeg “malo” kasnim s kolumnom. Vjerujem da nisam jedini roditelj kojega dijete očekuje u hodniku nakon povratka s posla, s pitanjem: “Tata, hoćemo u park?”. Nakon parka slijedi tuširanje pa igranje kod kuće – sa što manje upaljenih crtića na mobitelu ili televizoru. I dok se ja tako borim sa starijom, a supruga s mlađom, i obratno, vrijeme samo prođe. Ponekad, nemamo vremena ni za sabranu molitvu. Odlazak na svetu misu se pretvorio u hvatanje po dvorištu crkve, društveni život je sveden na poneka druženja s prijateljima. O spavanju/nespavanju ne treba ništa niti pisati. I izgleda kao da je svaki dan isti. I Bogu hvala da je.
Bogu hvala jer me kroz moju djecu uči strpljivosti i služenju. Hvala Mu jer kroz hvatanje po parku i zagrljaj moje djece dobivam definiciju ljubavi kakvu nisam pročitao niti u jednoj teološkoj knjizi. Hvala Mu za svaki osmijeh moje djece, za njihovu radoznalost i razigranost. Hvala Mu što mogu aktivno sudjelovati u njihovom odgoju. Hvala Mu jer mi je kroz moju djecu pokazao kako izgleda raj! I neka nam oprosti za sve Povelje i licemjerja s kojima pokušavamo ugušiti glas najvećeg nebeskog dara – dar djece!
Slavko Blažić, mag. cateh.
