Kada se u vjeronauku govori o prvoj Božjoj zapovijedi uvijek se ističe kako je ona temeljno polazište kršćanskog života. To je samo po sebi razumljivo jer ako Bog nije naš Gospodin, odnosno ako uz Njega imamo tisuću drugih bogova koji su plod naše projekcije, izgradnja duhovnosti nije moguća. Postajemo izloženi raznim grijesima protiv prve Božje zapovijedi: idolopoklonstvu, praznovjerju, magiji, svetogrđu, spiritizmu, simoniji, ateizmu i agnosticizmu.
Mišljenja sam kako u suvremenom svijetu kršenje prve Božje zapovijedi nije „trenutak slabosti”, nego je riječ o „trajnom grijehu”, odnosno fundamentalnom polazištu određenog broja ljudi. Uzroci takvoga stanja su vjerojatno mnogobrojni. Ipak, smatram kako su ljudi koji svojim životom uzastopce krše prvu Božju zapovijed, možda i najmanje krivi za isto. Ne želeći opravdati osobnu odgovornost svakoga pojedinca za njegova djela/nedjela, smatram kako smo na obiteljskoj i društvenoj razini – svojim ponašanjem doprinijeli odgoju „malenih” ego manijaka kojima cijeli svijet treba biti podređen. Naravno, postoje razni pristupi odgoju djece – oni su u konačnici plod osobnih izbora, kulturoloških uvjetovanosti i savjesnih uvjerenja. No, problem nastaje kada već od najranije dobi djeci pokazujemo kako za ostvarivanje vlastitih snova nije bitan drugi. Niti je bitan Bog niti čovjek. Učimo ih kako vlastitim snagama mogu sve. Svakako je pohvalno da djeca vjeruju u sebe i da se ne boje životnih izazova koji su pred njima. Međutim, čini mi se kako pri tome puno puta zaboravljamo kako izgradnja svijeta bez Boga i suradnje s Njim uvijek dovodi do iste posljedice – razaranja čovjeka. Povijest puna ratova, nasilja, mržnje, krađe i zavisti potvrđuje kako se čovjek postavio na mjesto Boga. Čovjek smatra kako mu sve mora biti podređeno te ne bira sredstva kojim će ostvariti vlastite ciljeve. Puno puta je suvremeni čovjek svoj Bog.
Koja je alternativa takvom odgoju i društvenom stanju? Služenje! Kako „zastarjela” i dosadna riječ. Zbog čega bi netko služio? Što je privlačno u tome „biti sluga”? Pravu definiciju služenja nam svojim primjerom definira Gospodin naš Isus Krist. On – Bog pere noge svojim učenicima i svima nama. On – Bog daruje svoj život u potpunosti za druge. Kada bi svaki čovjek na svijetu, pa i bio suprotnih religioznih uvjerenja, na trenutak promislio o služenju kao modelu odgoja uvjeren sam da bi svijet bio ljepše mjesto za život. Uvjeren sam kako bi djeca i mladi otkrili da su potpuno sretni tek kada se daruju drugom. Djeca, mladi i svi ljudi bi bili ispunjeniji kada cilj njihova života ne bi bio podrediti sve sebi, nego podrediti sebe drugome. Ali, iskreno podrediti, ne umjetno i „na silu”. Tada vjerojatno ne bi gazili sve pred sobom nego bi shvatili da ćemo sreću pronaći kada drugi raste uz nas.
U društvu bez preuzimanja odgovornosti za postupke svojih djela, u društvu u kojem se ljudi zgražaju nad služenjem i poštenjem, u društvu u kojem je moral, kako mi reče jedan poznanik, „zastarjeli konstrukt” – nema napretka! Jer odlazak iz najljepše zemlje na svijetu više nije pitanje materijalnog siromaštva, nego općeg nezadovoljstva koje je prouzrokovano nepotizmom i nepoštenjem. U društvu velikog broja katolika, i paradoksalno velikog broja malih bogova, nije moguće čuti Riječ života. U društvu u kojem roditelji preuzimaju odgovornost za nedjela svojih tinejdžera pa se kasnije čude što su problemi njihove djece u tridesetim godinama i dalje njihovi problemi, utišan je glas Betlehemskog djeteta.
Možda i griješim, ipak je ovo promišljanje samo moj subjektivni dojam. Ali, ako i ne griješim ne treba očajavati. Naš je zadatak sijati Riječ života u ovom svijetu i našoj Domovini, usađivati u srca naše djece važnost brige za drugoga. I sami raditi na usađivanju navedene vrijednosti u vlastito srce – s tim se nikada ne može pretjerati. Svaka povijesna epoha je stvarala svoje bogove, to je prirodno ljudskoj grešnoj naravi. U konačnici, svi smo mi često sebi najvažniji. I zbog toga, koliko nas god rastuživalo kada netko sebe smatra bogom te pri tome ugnjetava one najsiromašnije i najranjivije, ni od koga nikada ne treba odustati. On nije odustao od nas – On koji je na kraju jedini Bog sviju.
Slavko Blažić, mag. cateh.
