Po podacima Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj je prošle godine nastavljeno opadanje ukupnog broja rođenih. Od ukupno 556 gradova i općina u Hrvatskoj, prošle godine je samo njih 43 zabilježilo veći broj rođenih od broja umrlih. Od gradova su samo četiri imala veći broj rođenih nego umrlih. To su Imotski, Solin, Metković i Sinj. Zagreb je imao 77,5 rođenih na 100 umrlih, Split 62,7 rođenih na 100 umrlih, Osijek 63,6 rođenih na 100 umrlih, a Rijeka samo 37,3 rođena na 100 umrlih.
Navedeni podaci zabrinjavaju, a ujedno i pozivaju sve relevantne institucije Lijepe naše na budnost i hitnu reakciju jer nam u suprotnom prijeti gospodarski, zdravstveni, socijalni, obrazovni i svaki drugi kolaps. Demografija treba biti prvo političko i crkveno pitanje u Lijepoj Našoj, a ovakvi podaci ne smiju proći samo kao usputna vijest. Nadu budi novoosnovano Ministarstvo demografije. No, nadam se kako ćemo nadići populističke mjere koje se sastoje od jednokratne pomoći za novorođeno dijete. Broj djece sigurno nećemo povećati s nekoliko stotina eura pomoći, već je potrebno mladim ljudima stvoriti uvjete za dostojanstven život i stvaranje obitelji. Mladim ljudima je potrebno omogućiti priuštivo stanovanje i stjecanje prve nekretnine, dostojanstvenu plaću, a majkama koje to žele status majke-odgojiteljice. Ako majčinstvo bude na listi prioriteta novoosnovanog ministarstva za demografski procvat ne trebamo brinuti. No, političku stranu ove priče ćemo prepustiti ekspertima koje je narod izabrao, nadajući se boljim vremenima.
Okrenimo se sada onome što Crkva može napraviti po ovom pitanju. Hrvatske biskupije daju svoj doprinos u okvirima mogućega kroz različite stipendije te ostale socijalne usluge. No, što bi ostatak Crkve trebao napraviti? Što bi vjernici trebali napraviti? Pobožan odgovor bi bio: „Otvoriti se životu”. No, što je “otvaranje životu”? Znači li to da katolici trebaju imati 15 djece? Jesu li katolici s jednim djetetom zatvoreni životu? Najbolji odgovor na ovo pitanje nam daje odgovorno roditeljstvo. Papa Pavao VI. je u enciklici Humanae vitae jasno naznačio da “odgovorno roditeljstvo ostvaruju oni koji ili razboritom i velikodušnom odlukom prihvaćaju brojniji porod ili se pak – zbog ozbiljnih razloga i uz poštovanje moralnog zakona – odlučuju da privremeno ili na neodređeno vrijeme ne rode novo dijete” (HV, br. 10). Na odluku o rađanju i broju djece tako mogu utjecati zdravlje supružnika, njihova dob, psihička i fizička stabilnost, materijalni uvjeti, dobro djeteta koje bi se moglo roditi, dobro već rođene djece, itd.
Kao što vidimo „otvaranje životu” ne ide bez „odgovornog roditeljstva”. „Otvaranje životu” ne znači uvijek veliki broj potomaka, nego prije svega svakodnevno umiranje sebi zbog dobra svoje djece i supružnika. Roditelji bi svakom djetetu trebali omogućiti jednake uvjete emocionalnog, intelektualnog i duhovnog razvoja – roditelji ne bi smjeli uime „otvorenosti životu” starijoj braći i sestrama nametnuti teret roditeljstva. Naravno, „odgovorno roditeljstvo” nam ne smije biti ni termin kojim ćemo pokriti vlastitu sebičnost i obraniti svoj komfor, odnosno treba izbjeći njegovo pogrešno razumijevanje u čemu nam putokaz mogu biti riječi Ivana Pavla II.: „Ne bojte se djece koja mogu doći; ona su najljepši dar braka. Ne odbijajte dovesti uzvanike na gozbu života. Strah je loš savjetnik, komocija također. Treba kročiti životom uvijek na vršcima prstiju da ne bismo ostali na visini patuljaka. Tri dlana iznad onog što se s ravnog pogleda čini razumnim”.
Za demografski oporavak su nam potrebne katoličke obitelji koje se ne vode logikom ovoga svijeta. Potrebni su nam roditelji spremni na otvaranje svojoj djeci – spremni na molitvu za djecu i s djecom, neprospavane noći, razgovor i brigu. Roditelji spremni za život. Roditelji puni razumijevanja i zdravog autoriteta – duhom nazočni roditelji. Djeca koja su osjetila ljubav svojih roditelja, bit će spremna tu istu ljubav prenijeti i svojoj djeci i bit će spremna za djecu.
Slavko Blažić, mag. catech.
