Osvrt na dobru smrt u svjetlu korizme i filma „Ne poznajete vi Jacka“ (2010)
Živimo u društvu koje stari. Korizma nas podsjeća de će se i naše tijelo neizbježno jednom u prah vratiti. Peta korizmena nedjelja i zastiranje Križa podsjećaju nas da ponekad ignoriramo ili zloupotrebljavamo slabost, patnju i umiranje bližnjih i njihovo skriveno dostojanstvo. Nedavno proslavljena svetkovina svetog Josipa kopka nas pitanjem: Što bi to bila „dobra smrt“? U traženju odgovora na to pitanje , može pomoći film „Ne poznajete vi Jacka“ (2010). Evo nekoliko filmskih citata za razmišljanje.
„(Potpomognutim samoubojstvom) možeš dati smisao (smrti) doniranjem svojih organa korisnijim građanima“- Prihvaćamo li utilitarističko načelo „čovjek je vrijedan i važan dok je koristan, dok nije na trošak“? Je li moguće staviti na vagu neizmjerno: vrijednost i dostojanstvo svakog ljudskog života? Imamo li dovoljno saznanja i svijest o raširenosti prakse potpomognutog samoubojstva i eutanazije u Hrvatskoj i u svijetu? Što kad čovjek postane „teret“ sebi i drugima? Izazov stavljen pred nas ovdje je očitovati kako je ovisnost od drugima sastavni i normalni dio života. Upravo savez „nekorisnih“ osoba će spasiti čovječanstvo. Nitko nema dužnost umrijeti. Svatko ima pravo na život.
„Iskustvo razapinjuće boli nije život nego neuspješno umiranje“ Je li fizička bol i emocionalnost kao kriterij neizdrživog stanja dovoljan razlog za oduzimanje života? Danas je većinom moguće putem savjesne i kvalitetne palijativne skrbi ublažiti ili ukloniti bol. Ponekad patnju ipak nije moguće ukloniti. Možda me tada ugodno iznenadi kolika je moć supatnje i sućuti u olakšavanju življenja moje patnje. Samo ako dopustim nekome da me upozna. Izazov ostaje ukazati na tolike primjere ljudi koji su i patnju preobrazili u događanje sebedarja ili plodonosne žrtve. Osim toga, čisto razumski gledano: tko mi garantira da će me smrt osloboditi patnje?
„Samoodređenje je temeljno ljudsko pravo i svatko ga treba imati“- A što kada samoodređenje i negativno utječe (individualizam, kolektivizam, legalizam) na određenje drugih? Nitko nije otok. Moje samoodređenje može uskratiti nekome pored mene mogućnost da mi pomogne, da bude altruističan i tako raste kao osoba. Inzistiranje na mome „pravu na smrt“ može pokrenuti (pravnu i medicinsku) lavinu relativiziranja života mnogim ranjivim osobama kojima se ne žuri umrijeti tako kao meni. Izazov ostaje učiniti pristupačnim kršćansko iskustvo stvorenosti drugima i drugačijima.
„Terminalnost bolesti nije moguće jasno definirati “ – Kamo će nas odvesti dijagnostički relativizam? Izazov ostaje ispravno razlučivanje tipa i stupnja izvanrednih i neproporcionalnih načina borbe za ljudski život u svakoj situaciji zasebno. Pri tome nam sveti Ivan Pavao II daje moćan osobni primjer i zagovor.
„Moj bog je Bach, on barem nije izmišljen“- Osobno iskustvo Kevorkiana (nemoć i izgubljenost sina pred patnjom majke) iskustvo je mnogih. Razum i emocije imaju svoje granice. Izazov ostaje otvoriti vrata vjere. I podijeliti s drugima osobno krsno iskustvo suživota sa Liječnikom koji je pristao biti određen bezgraničnom sućuti i bezuvjetnom ljubavi, donirajući sebe cijela u Euharistiji po razapinjućoj boli na izvanredan i neproporcionalan način. Iz ove perspektive, dobra smrt čovjeka definirana je jednako kao i dobar život: uvijek biti u dobrom društvu Sina i Majke.
