Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) bio je jedna od važnijih religijskih prekretnica u 20. stoljeću – jedino i isključivo unutarnji događaj Crkve shvaćene Božjim narodom, ali s odjecima u svijetu. Da bi se odjeci čuli što dalje, bilo je potrebno unijeti novi duh u Crkvu. Dojam je da je upravo taj nov duh bio u izričitoj oprečnosti prema tipu katolicizma koji se oblikovao na našem području tijekom 20. stoljeća. „Umjesto osuda i sukoba, tražio se dijalog i ekumenizam; umjesto pridobivanja za našu stvar, tražila se vjerska sloboda za tuđu odluku; umjesto sumnjičenja i nepovjerenja prema svijetu, tražila se odgovornost i solidarnost sa svijetom“, ističe Željko Mardešić u članku Kršćani u povijesnim prekretnicama XX. stoljeća u Hrvatskoj. U tom smislu, zahtjevi Drugog vatikanskog koncila okreću povijesni razvitak i idu protiv duha vremena u kojemu su katolici do tada živjeli. Međutim, istinski življeno kršćanstvo to je uvijek i tražilo od svojih vjernika.
Papa Ivan XXIII. nije bio prvi koji je razmišljao o sazivanju crkvenog koncila. Oba njegova prethodnika (Pio XI. i Pio XII.) bavila su se istom mišlju, no on je imao snage i odlučnosti za taj korak. U to doba bilo je različitih mišljenja i ideja o opravdanosti sazivanja koncila, o njegovim mogućim zadaćama i tehničkoj izvedivosti koje nikako nisu išle u prilog održavanju takvog najvećeg crkvenog skupa, naglašava Nediljko Ante Ančić u svojoj knjizi „Drugi vatikanski sabor – kratki prikaz“ koju je 2016. objavila Crkva u svijetu. Jedno je od mišljenja bilo da bi koncil trebao biti samo službeni završetak Prvoga vatikanskog koncila (1869.-1870.), koji je bio prekinut i tako ostao nedovršen.
Drugi su smatrali da bi organiziranje koncila bio složen i zahtjevan posao te da se olako ne upušta u taj pothvat. Međutim, bilo je u Katoličkoj crkvi mnogo onih koji su smatrali da je koncil nepotreban jer je Prvi vatikanski koncil proglasio dogmu o papinu primatu i nezabludivosti pa su pape nakon toga tu svoju učiteljsku i pastirsku vrhovnu vlast obilno koristili. Činilo se, stoga, nepotrebnim sazivati biskupe iz cijeloga svijeta da se u mukotrpnom procesu usuglase i slože oko pojedinačnih pitanja crkvenog nauka kad to ionako može jednostavnije riješiti sam papa. Polazeći od uobičajenih razloga zbog kojih su se crkveni koncili u povijesti sazivali, neki su zastupali mišljenje da nema pravoga povoda za održavanje koncila. Crkvi u ono doba, podsjeća Ančić u spomenutom djelu, „nije prijetila neka opasnost koja bi ugrožavala njezino jedinstvo, nije bilo važnih aktualnih pitanja na području crkvene stege, niti prijepornih pitanja u odnosu na crkveni nauk.“ Bilo je, također, i onih koji su smatrali da je Koncil preuranjen jer su, prema njihovom mišljenju, tek trebali stasati novi naraštaji biskupa koji bi bili upoznati s biblijskom i patrističkom teologijom i stekli osjetljivost za ekumenska pitanja.
U svakom slučaju, zbog svega navedenog, ne čudi da je najava održavanja Koncila iznenadila i začudila ne samo svjetovnu, već i crkvenu javnost, i to u većoj mjeri. Najava Koncila (25. siječnja 1959.) uslijedila je nepuna tri mjeseca nakon izbora za papu Ivana XXIII. i izazvala je veliko zanimanje u Katoličkoj Crkvi, ali i među drugim kršćanima te u svjetovnoj javnosti. U brojnim crkvenim krugovima, osobito među Papinim bliskim suradnicima u Rimskoj kuriji, ta najava Koncila naišla je na nevjericu i odbijanje. Vjerojatno i zato što nisu bili dovoljno upoznati s njegovim planom.
Dvije su stvari u najavi ostavljale dojam nejasnoće: izrazi „ekumenski“ i „aggiornamento“. „Ekumenski“ znači da je koncil zapravo sastanak cijele Crkve i označava skup svih kardinala, biskupa i drugih dostojanstvenika Katoličke crkve koji prema crkvenom zakonu imaju pravo sudjelovanja na koncilu. Prema uvriježenom brojanju, Drugi vatikanski koncil bio je XXI. ekumenski koncil. „Aggiornamento“ (podanašnjenje, posadašnjenje ili posuvremenjenje) označava središnju zadaću budućeg koncila, nadilazi značenje samo neke reforme i treba je shvatiti kao novu inkulturaciju Božje objave u povijesti čovječanstva koja se mijenja. Papa Ivan XXIII. odbacio je kriva i jednostrana shvaćanja toga pojma. Naglasio je da se ne radi o pukoj obnovi institucija, iako je i to potrebno, niti o promjeni crkvenog nauka, već o temeljitom uranjanju u predanu vjeru s ciljem da se u duhu prijateljstva i dijaloga s ljudima obnovi kršćanski život i cjelokupno djelovanje Crkve. Polazeći od tih nakana, smatrao je da je Crkvi potreban opći koncil koji će je osloboditi od povijesnih okoštalosti i zaostajanja te je tako osposobiti za navještaj i posredovanje poruke evanđelja. Spomenimo da su postojale dvije faze pripreme za Koncil; prva je trajala oko godine dana, a druga je počela na Duhove 1960. i trajala tri godine. Već u toj pripremnoj fazi među brojnim i različitim željama i prijedlozima katoličkih biskupa, viših redovničkih poglavara, predstojnika vatikanskih ureda i drugih, koji prema crkvenom zakoniku sudjeluju na općem koncilu, razlikuju se dvije velike skupine. Jedna je išla u smjeru onih na Koncilu i poslije njega provedenih teoloških i crkvenih reformi. Druga je, brojčano jača skupina biskupa, na tragu znamenitog Sillabusa (Zbirka zabluda, koju je Crkva osudila 1864.) od Koncila zahtijevala osude zabluda, proglašenje novih marijanskih dogmi i donošenje drugih dogmatskih definicija. Te su se dvije skupine, možemo ih nazvati strujama, očitovale i za vrijeme Koncila, ali i nakon njega do danas i među klerom i među vjernicima laicima.
