Dosljedan svom kršćanskom uvjerenju, Ivan Merz (1896. – 1928.) ozbiljno se bavio moralnim problemima koji su se pojavljivali u društvu, a odnosili su se i na članove različitih katoličkih organizacija onog vremena. Njegovi članci o moralnim pitanjima tiskani su pod zajedničkim nazivom Moral.
Uspoređujući suvremene pastoralne izazove s odgojnim izazovima Merzova vremena, može nam se učiniti kako je on živio u razdoblju s puno manje “pastoralnih problema”. Ipak, u svakom vremenu, pa tako i u Ivanovo vrijeme, postoje dobri i loši utjecaji na mlade, a mladima tog vremena loši utjecaji bili su dostupni kroz tisak, film, glazbu i ples. Ono što je mučilo mladog Merza je veliki utjecaj liberalnih ideja koje su mijenjale tadašnja stroga pravila i poglede na život, društvo i običaje.
U Nacrtu prvog predavanja za članove Orlovske organizacije o kršćanskom društvenom poretku Merz naglašava važnost stavljanja Boga na prvo mjesto. Kritizira nećudorednost koja je u porastu kod mnogih obitelji, čemu još više doprinose društveni događaji koji nisu u skladu s Božjim zakonima. Ljudi sebe smatraju božanstvima, a o živom Bogu ne vode računa. U svojim objašnjenjima ovih zabluda Merz jasno objašnjava i postavlja temelje teološkom moralu, koji je tako potreban Crkvi i njezinim članovima. Merz ističe kako ovo pogrešno filozofsko učenje da je čovjek neovisan od Boga nalazimo, između ostalog, u racionalizmu i liberalizmu.
Racionalizam traži istinu kroz razum, potpuno zaobilazeći vjeru. Sve više ljudi razmišlja kako im je dovoljan samo razum za spoznaju istine i nije im važno što o tome kaže katolička vjera. Na primjeru ženidbe Ivan objašnjava stavove racionalista. Kad im nešto nije po volji sebi daju za pravo da to mogu promijeniti, pa tako i ženu usprkos zakonima Crkve koja kaže da je veliki grijeh uzeti drugu ženu za života prve žene. Merz naglašava kako racionalističko djelovanje koje isključuje katoličku vjeru dovodi do političke tiranije. „Sam razum bez vjere mora zabludjeti, a vjera u razumu ima moćnog pomoćnika. Nakon što smo svojim razumom razmislili, trebamo prije svakoga ljudskoga djelovanja sebi postaviti pitanje: ‘A što o tome kaže Crkva Božja?’“
Liberalizam je za Merza pokušaj da se na području politike te javnog i privatnog ćudoređa zaobiđe vjera i kršćanska objava. Merz naglašava kako liberalizam brani Crkvi da se upleće u državni život, odbacujući tako moralni crkveni zakon. U ime tzv. „naprednih“ ideja naglašava se da je „sloboda sve misliti, sve vjerovati, sve govoriti, sve naučavati, sve pisati, sve činiti[…]. Liberalac kaže: Sve je slobodno što mi se prohtje. Katolik kaže: Sloboda se sastoji u tome da čovjek čini samo ono što vodi do istine i dobrote. Sve ostalo nije sloboda, već razuzdanost”.
Razmišljajući o racionalizmu, koji u učenju Ivana Merza nužno dovodi do liberalizma, možemo povući paralelu sa suvremenim stavovima o upletanju Crkve u društveni i politički život. Određene skupine suvremenih ljudi, pa i dio onih koji se izjašnjavaju kao katolici, smatraju kako zaređeni službenici Crkve nemaju pravo na izjašnjavanje o obiteljskim, moralnim i političkim pitanjima. Često čujemo kako se svećenici i biskupi, između ostalog, ne trebaju miješati u pitanje bračne vjernosti, pobačaja, eutanazije i odabira političkih predstavnika naroda. Takvo mišljenje se javlja zbog suvremenog ideološkog liberalizma, koji je mentalni nasljednik komunizma, a jedini cilj mu je promicanje jednoumlja za što se paradoksalno uvijek optužuje predstavnike Crkve. Možemo sami sebi postaviti pitanje: “Koliko katolika prije svakoga djelovanja razmisli što o njegovom budućem postupku kaže nauk svete Crkve?”.
Uz to, suvremena ideološka liberalizacija ide korak dalje. Tako više nije cilj samo ograničiti sadržaj javnih govora biskupa i svećenika, nego cilj postaje razvodnjavanje crkvenog nauka. Čini se kako je suvremena ideološka liberalizacija u tome uspjela jer dio katolika smatra da nauk Crkve treba prilagoditi suvremenoj kulturi. No, za ovakve stavove vjernika nije kriva samo navedena ideologija, nego i nedostatak autentičnog kršćanskog života u našim obiteljima i katoličkim zajednicama. Svakako, inkulturacija vjere je potrebna, međutim, evanđeoska istina nije prilagodljiva duhu vremena. Potrebno je metodama milosrđa dirnuti srca naših suvremenika, ali te metode ne mogu mijenjati objavljeni polog vjere. Uz to, sve te metode trebaju dovesti do sakramentalnog života koji je jedina budućnost duhovno zdravih pojedinaca, a time i obitelji te šire društvene zajednice. I sam Merz ističe kako bez poznavanja crkvenog nauka, čitanja Biblije i sakramentalnog života nema ljudskog odgojnog napretka. Iz svega navedenog proizlazi kako kršćani svoju savjest trebaju odgajati u skladu s naukom Crkve, koliko god im isti ponekad bio zahtjevan. Jedino će tako uspjeti biti ljudi milosrđa i ljubavi prema onima koje susretnu i kojima je potrebno donijeti radost autentičnog Kristova nauka na svim područjima – nauka koji jedini dovodi do ispunjenosti života i pravednog političkog te moralnog djelovanja.
