Mirko je jedan od onih učitelja koji gotovo nikada nemaju poteškoća u radu sa svojim učenicima, i zbog jednostavna razloga: uvijek im se obraća s povjerenjem. Ne opravdaju li učenici njegovo povjerenje, to ga nimalo ne će omesti da im se ponovo obrati s povjerenjem. Jer, smatra on, istinskomu povjerenju naposljetku nitko ne može odoljeti.
Učenicima viših razreda svoje je povjerenje iskazivao na jedan osobit način. Svatko od njih imao je pravo tijekom školske godine pripremiti kakvu temu i, k tomu, ne nužno povezanu s nastavnim programom, i izložiti je u dijelu školskoga sata. Bilo je dovoljno da mu se jave nekoliko dana ranije i kažu mu naslov svoje teme. O pojedinostima ih nikada nije ispitivao. Bio je spreman biti u ravnopravnu položaju s ostalim učenicima.
Jednoga dana poslije njegova školskoga sata priđe mu učenica Roberta i reče da bi voljela sljedeći put govoriti o različitosti.
- „O različitosti?“ ponovi Mirko s neprikrivenim zanimanjem.
- „Da, o različitosti“, potvrdi Roberta.
- „Dobro. Dogovoreno“, zaključi Mirko.
Mirko je na sljedećem školskom satu, nakon nekoliko dana, pozove pred ploču.
- „Ovo je tvoje vrijeme“, reče.
- „Hvala vam“, odazove se Roberta i pođe do katedre.
- „Mogu sjesti na tvoje mjesto?“ upita je Mirko.
- „Naravno“, potvrdno će Roberta.
Pričeka trenutak da njezin učitelj zauzme njezino mjesto i da se razred smiri. Potom započne:
- „Danas ću vam govoriti o različitosti…“
Govorila je o različitostima koje se očituju u spolovima i dobi, u zanimanjima i društvenim položajima, o različitostima rasa i naroda… Govorila je o potrebi svakog čovjeka da bude svoj, osobit, da se izrazi i odluči na svoj način. Tumačila je da društveni život ne bi bio moguć, jer…
- „…upravo je različitost prostor u kojemu otkrivamo sličnosti.
- No, ima ljudi“, nastavila je „koji se mogu truditi biti slični ili različiti, ali ima i onih koji, jednostavno, nisu u prilici birati…”
Govorila je o djeci koja se rađaju s određenim poteškoćama, s određenim tjelesnim ili umnim, odnosno duševnim, nedostatcima koji će im nužno odrediti život.
- „Primjerice, sigurno ste čuli za ljude, za djecu koju nazivaju mongoloidima. Stručno rečeno, riječ je o osobama s Downovim sindromom. Lako ih je prepoznati. Imaju malenu glavu, okruglo lice, kose oči. Mentalno su zaostali, s bitno smanjenim kvocijentom inteligencije, često i sa srčanom grješkom. Njihovo je školovanje moguće samo u određenoj mjeri, ne uspijevaju se osposobiti za samostalan život, bitno ovise o svojim roditeljima, odnosno o ustanovama u koje ih smještaju. Njihov je prosječni životni vijek značajno kraći od prosječnog životnog vijeka takozvanih zdravih ljudi…“
Na trenutak je zastala i promotrila učenike. Pažljivo su ju slušali.
- „Kao što mi nismo birali da se rodimo bez Downovog sindroma, tako ni oni ne biraju da se rode s Downovim sindromom…“
- „Ali njihovi roditelji su to mogli izabrati“, uleti joj Anita u riječ.
Roberta ju pogleda.
- „Kako to misliš?“ upita.
- „Pa jednostavno,“ reče Anita, „danas ima dovoljno pouzdanih načina da se utvrdi hoće li dijete koje će se roditi biti zdravo ili bolesno.“
- „Da“ – suglasi se Roberta – „više ili manje pouzdanih načina. Ali što ako se utvrdi da je bolesno?“
- „Jednostavno, roditelji mogu odlučiti da ga neće roditi.“
- „Da ga neće roditi?“ – Roberta ponovi Anitine riječi. – „I što onda?“ upita Anitu.
- „Pobacit će ga,“ Anitin je glas postao žešći, – „znam da nije ugodno, znam da nije lijepo, ali ako mogu birati hoće li se i oni i njihovo dijete sav život mučiti ili će barem oni biti u mogućnosti živjeti svoj život…“
U razredu nastane silna rasprava. Učenici su uskakali jedni drugima u riječ… Mirko je upitno pogledavao Robertu, pa učenike, razmišljajući ne bi li i on trebao štogod reći. Roberta je strpljivo čekala da se žamor stiša.
- „Čini se da ipak nije jednostavno zaključiti…“
No, Anita se nije slagala s Robertinim mišljenjem:
- „Upravo naprotiv. Po onome što sam čula, posve je jednostavno zaključiti…“
Roberta pokretom ruke prekine njezinu misao.
- „Oprosti“, reče, „meni se čini da svi mi ne znamo dovoljno. Zato sam i zamolila svoju sestričnu da dođe na ovaj sat. Ona o tome zna nešto više od nas…“
Dok je to govorila, prišla je vratima učionice, otvorila ih i pokretom ruke pozvala nekoga tko je stajao u školskom hodniku. U učionicu uđe jedna mlada žena, vedra i lijepo uređena. Za ruku je vodila… Za ruku je vodila jedno pomalo zbunjeno, ali nasmiješeno dijete. Svi u učionici odmah su znali: dijete s Downovim sindromom. Pokazujući na njih dvije, Roberta reče:
- „Evo, ovo je moja sestrična, a ovo njezina kći. Ona upravo slavi svoj peti rođendan. Htjela sam da ga proslavi s nama.“
Učenici su bez riječi promatrali djevojčicu, a ona njih. Odjednom, djevojčica iz džepa izvadi vrećicu bombona i pođe između klupa… ravno prema Aniti. Stane preda nju i ponudi ju bez riječi. Anita je znala: djevojčica ju nije mogla čuti. A ako ju je i čula, nije to mogla razumjeti. Pa da ju je i razumjela, po čemu bi mogla znati da joj je upravo ona, Anita, maloprije izrekla smrtnu osudu? Barem to predložila?
Anita je znala da ne bi htjela plakati. Da nikako ne bi htjela plakati. Ali suze su bile jače od nje i nezadrživo su se slijevale niz njezine obraze. Djevojčica je gledala Anitu kako plače, a htjela joj je samo dati bombon. Zbunjeno se ogleda oko sebe i vidje da i drugi plaču. Da, svi su plakali. A ona je samo htjela svoj rođendan proslaviti s njima iako ih nije poznavala.
Da, Anita je uzela bombon… I djevojčica je pošla od učenika do učenika dijeleći bombone. Njihove su se suze sabirale u osmijehe, osmijesi su im se razlijevali u suze, a ona je jednostavno išla od jednoga do drugoga.
I Mirkove su oči bile vlažne. On je, dakako, bolje od ostalih koji su sjedili u školskim klupama, razumio da je to što se zbiva među njima život, život u najboljem smislu te riječi. I dok je promatrao dijete kako prolazi učionicom, do njega su dopirale Robertine riječi:
- „…da, svi mi jako volimo. I lijepo nam je s njom. Često idem s njom u šetnju. Ali teško mi bude vidjeti kad roditelji zaklanjaju lice svojoj djeci da nju ne bi vidjeli. Kao da je ona…“
Kada su učenici i njihov učitelj ostali sami, nije se više imalo što reći. I nitko nije imao potrebe ispravljati Robertu. Jer premda je najavila da će govoriti o različitosti, govorila je samo o sličnosti.
I to najljepšim načinom.
