Probuditi senzore za Boga znači pročistiti vlastitu vjeru u Boga jer vjera je itekako relevantna za život. Čovjek je bez vjere živi mrtvac. Živ, a mrtav. Mrtav u duhu, mrtav u duši, pa je često i u tijelu nemoćan i jadan.
Razvoj digitalizacije nerijetko iziskuje prilagodbu kako bi se Tv prijemnici, mobiteli i drugi uređaji uskladili s novim radio frekvencijama. No ipak, ako su senzori prijemnika ispravni, vrlo brzo se može spojiti i program nesmetano teče, može se telefonirati i međusobno komunicirati.
U vrijeme korizme ljudi su kao prijamnici koje valja naštimati. Stvoreni svijet i stvorenja u njemu samo su odašiljači i veze koji šalju poruke o Bogu kao izvoru života i svega dobroga. Odgoj vjere u obitelji, župnoj zajednici i na školskom vjeronauku može također poslati odgovore na pitanja odakle je čovjek i kamo ide, koji je smisao života i povijesti. Glavna poruka odgoja u vjeri glasi: Bog tvoj živi! Bog tvoj, Stvoritelj cijeloga svijeta, cijeloga svemira, utjelovio se u Isusu Kristu i on je onaj koji je moćan, koji je umro i uskrsnuo te uzišao pripraviti nam mjesto.
Odgoj vjere u obitelji, župnoj katehezi i na školskom vjeronauku polazi od navještaja da je Bog Stvoritelj itekako zainteresiran za čovjeka i želi mu pomoći da pronađe vlastiti životni put, da traži i pronađe Božju volju u vlastitom životu. Bog je zainteresiran za čovjeka, zove ga i traži. Osobito u vrijeme milosti kao što je korizma. Taj navještaj odjekuje tisućljećima u tradiciji Crkve, u židovskoj tradiciji, u svjedočanstvu crkvenih otaca i vjernika. On je oduvijek tu. Otkako se Abraham na Božji poziv odazvao i zaputio iz Ura Kaldejskoga, koji je ovih dana posjetio papa Franjo, Božje obećanje postoji kao živi poziv čovjeku da slijedi Božji put. No, da nema senzore, čovjek ne bi primio taj navještaj.
Čovjek ima otvorenost prema transcendenciji. On je nemiran dok god ne pronađe taj kontakt s Bogom. Čovjek luta, traži odgovore na pitanje života i smisla. Odgovori se nalaze u navještaju živoga Krista. Sve velike religije svijeta navještaju istinu da je duhovna stvarnost nosiva u svijetu. U kršćanstvu se naviješta Isus Krist, Sin Božji, Onaj koji je poslan od Boga, preuzeo na sebe grijehe svijeta i platio dug. Dug je plaćen. No žive li ljudi kao oni čiji je dug već plaćen ili stavljaju sami sebe u dužnike raznih vrsta? Može li vjernik u sebi razviti tu kršćansku zahvalnost za plaćeni dug? Razviti zahvalnost Bogu koji je već sve platio i kojemu čovjek jednostavno u dubini vlastitoga srca može zahvaliti za sve to, živeći životom otkupljenih i spašenih. Probuditi, pročistiti senzore za Boga znači pročistiti vlastitu vjeru u Boga, jer vjera je itekako relevantna za život. Čovjek je bez vjere živi mrtvac. Živ, a mrtav. Mrtav u duhu, mrtav u duši, pa je često i u tijelu nemoćan i jadan. Zato je vjera dar Božji. Ona je senzor koji ljudi nose u sebi i koji treba postaviti na pravu frekvenciju kako bi se odazvali na Božji poziv, primili Božji život u sebe, a to su radost, mir, ljubav, strpljivost, blagost, uzdržljivost i ostali darovi Duha Svetoga koji oživljavaju suhe kosti i podižu na život u punini[1].
prof. dr. sc. Jadranka Garmaz
[1] O obraćenju i hodu s Bogom kao temeljnoj kategoriji odnosa prema Bogu više u studiji Bože Lujića, Shvaćanje obraćenja u predsužanjskih proroka, u: Bogoslovska smotra, 75 (2005.), br. 2, 487-518., ovdje 487. »Studija polazi od činjenice da je pojam obraćenja/vraćanja temeljna proročka kategorija kojom se izriče Božji odnos spram pojedinca i naroda, a s druge strane odnos čovjeka i naroda spram Boga. To se najbolje izražava hebrejskim pojmom šûb koji u teološkom smislu znači tražiti Jahvu, raspitivati se o njemu, njemu se ponizno pokoriti, svoje srce osloniti na njega, njemu se prikloniti. Ono što odgovara proročkoj zadaći a što je sadržano u svim oblicima ovoga glagola jest određena promjena, jest poziv na pokret, na traženje Boga, na traženje života, na dinamiku života, na odluku, na povratak Bogu i na odvraćanje od zla, zapravo jednom riječju na hod s Bogom. U konačnici to je put vjere. Obraćenje se događa na relaciji Bog – čovjek pri čemu Bog ima glavnu ulogu ukoliko započinje proces »vraćanja« čovjeku, ukoliko prvi oprašta čovjeku i ukoliko ne postavlja nikakve uvjete čovjeku. Ono što čovjek ipak treba učiniti jest da odgovori na takvu Božju ponudu. Proroci žele istaknuti kako Bog u svojoj ljubavi ostaje dosljedan, uporan i ustrajan te kako se narod u odnosu na takvoga Boga pokazuje kao nevjerna žena, kao neposlušni sin ili pak kao nepouzdani partner. Sve je ovo ilustrirano na primjerima proroka Amosa, Hošee i Jeremije.«
Photo by Ben White on Unsplash
