Rođena je u njedrima Knina,
kao gorska vila s vrletnih planina.
Žudješe je preci k’o ozebli sunce,
kroz stoljeća mnoga žeđahu je usne.
Svakom kapljom krvi sve je bila bliža,
boriše se za nju časno, istrpješe muku križa.
Dosanjaše sanak davni, vitezovi smjeli, hrabri.
Navijestiše radost anđeli trubači,
ustreptala srca dižu stijeg hrvatski.
Nebo zemlju, nježno, obgrlilo pjesmom,
zavjeta je vječnog upaljeno svjetlo.
Tiho teče Krka, žuboreć’ milinu,
s visina je ptice pozdravljaju divnu
i smiono leteć’ zapjevaše himnu:
Slobode je sunce zasjalo u Kninu!
Okitilo zlatom cijelu Domovinu.
Koračaju gradom Olujnici naši,
za stopama hrabrih niče cvijet na stazi.
U svakome srcu gori plam hrvatski
u pleteru boja: crven, bijeli, plavi.
Zgasnuti se neće, nikad neće pasti,
iz tog vrela živog za vazda će rasti cvijet pobjede.
I nitko ga više istrgnuti neće,
iz njedara svete, Hrvatske nam zemlje.
A dolje kraj križa, gdje heroji dišu,
molitva se množi, moćna ljubav buja.
Na krilima vjere Božje ruke pišu,
hrvatskoj slobodi ime je Oluja!
Miješaju se zvuci i smijeha i krika,
Domovina raj nam je i zipka,
vječni znamen sreće s licem pobjednika,
plam junačkih srca, oltar Olujnika!
Svakom kapljom krvi sve je bila bliža,
boriše se za nju časno, istrpješe muku križa.
Dosanjaše sanak davni, vitezovi smjeli, hrabri,
kolovoza petog, devedeset pete.
