Već nakon nekoliko godina u Crkvi zasitila sam se egzegeza, kateheza i drugih silnih – eza. Kad sumiram svoje slušateljsko iskustvo, ispada da ono što sam čula, od mahom dobrih ljudi koji su se silno trudili prenijeti svoja znanja, uglavnom nije dopiralo do mene. Mnogo riječi, mnogo truda, dugo pripremane propovijedi, ali bez doticaja nutrine slušatelja. Ono što sam slušala često je bilo pametno, simpatično, znanstveno relevantno, retorički točno, ali jednostavno nije postajalo dio mene; nije mijenjalo moje misli, stavove, a kamoli ponašanja. Silne riječi koje sam sve zaboravljala petnaestak minuta nakon izlaska iz Crkve ili predavaonice. Zaboravila sam sve, pa čak i govornika. Slušala sam brojna predavanja na fakultetima, institutima i u Crkvi, s kojih sam odlazila jako zadovoljna jer sam tijekom izlaganja uspjela odgovoriti na sve nepročitane poruke na WhatsAppu. S mnogih predavanja, osobito u Crkvi, izjurila bih iz dvorana obećavajući samoj sebi da više nikad neću ovako podcijeniti svoje vrijeme.
Glavna uloga komunikacije jest utjecaj na druge. Kršćanska komunikacija trebala bi vršiti snažan utjecaj, oslobađati, zaraziti radošću, pozvati na više, no često ta uloga bude potpuno promašena. Uz ove promašene, doživjela sam naravno i utjecajne propovijedi, predavanja i govore, osobito u Crkvi, slušala sam riječi od kojih i danas živim. Čula sam lomljenja Riječi koja su mi mijenjala navike, ozdravljala pogled i mijenjala odnos s Bogom i ljudima.
Ima ljudi koji se govorom ugrađuju u život slušatelja i tako ostaju prisutni generacijama, postaju dio svakodnevice osoba koje nikad osobno neće susresti. Slušala sam govornike prema kojima u sebi čuvam duboko poštovanje i njihove riječi danas ja prenosim drugima. Takvi su me govornici oduševili za svoje teme, njihova zaljubljenost i uronjenost u sadržaj nadahnula me da tražim još više, budili su glad za onime što oni kušaju. Poticali su me da ono što sam od njih besplatno primila prenesem drugima. Ima takvih komunikatora; u školi, na fakultetima, u Crkvi, na YouTubeu…
Prijatelji prisutni u riječi
Nedavno sam se uhvatila kako jednoj grupi mladih ljudi oduševljeno govorim o postu. Dok sam im govorila u svojem sam načinu izlaganja i gestama prepoznala svoga prijatelja koji je s jednakim oduševljenjem meni govorio o istoj temi. Osvojio me svojim odnosom prema postu, entuzijazmom i dubokim uvjerenjem nas ta praksa vodi u susret s Bogom. Autentično izgovorena riječ je imala snagu protresti moje obrasce i oduševiti me za nove perspektive. On je sebe podijelio sa mnom, njegovo oduševljenje je postalo dio mene, a ja sam ga onda podijelila s drugima. Tada mi je sinulo kako u svom biću, u svojim govorima prepoznajem fragmente mojih prijatelja, nesvakidašnjih ljudi koji su mi prostrujali kroz život, ljudi žive osobnosti, ljudi Duha. Oni dinamični pojedinci koji su mi govorili o onome što vole, čime su fascinirani, što ih zadivljuje, što je veće od njih, od čega žive. Bez obzira na to što nekih više nema među nama ili nisu prisutni u mojoj svakodnevici – ovdje su, prisutni u mojim interesima, obrascima, perspektivama, u mojoj cjelokupnoj egzistenciji. Mi se u život svijeta ne ugrađujemo samo prijenosom gena ili velikim djelima, to činimo i riječju. Govor ostavlja trag. Ugrađuje se u druge.
Bojanov efekt
Mnogo puta sam se uhvatila tražeći odgovor na pitanje u čemu je razlika između dobrih govora o nekoj temi naspram govora koji se izgube u prostoru i vremenu. Koja je razlika između najboljih propovjednika čija tumačenja pamtimo cijeli život i govornika koje zaboravljamo?
Razlika je u odnosu spram onoga o čemu govorimo.
Uvjerena sam da mi na druge ne prenosimo sadržaj, već prenosimo naš odnos prema meritumu. Ljudi neće zapamtiti sve što smo govorili u nekoj katehezi ili izlaganju, ali će ih zapaliti naše oduševljenje onime o čemu govorimo.
Moji najlošiji nastupi bili su oni u kojima sam izgovarala nešto što sam vjerovala da bi trebalo reći i kada me riječi koje sam izgovarala nisu u potpunosti i osobno prožele. Što sam sama manje vjerovala u ono što govorim to su mi usta više nalikovala praznom bezdanu, a u publici se naočigled događao „Bojanov efekt“.
Što je „Bojanov efekt“?
U vrijeme mojih kazališnih dana, s našim ansamblom je radio redatelj Bojan. Bojan je na generalnim probama uporno govorio da glumac mora pratiti publiku kako bi vidio gleda li tko u gledalištu na sat, ako gleda to je alarm da ne igramo dobro i da ne dostavljamo život na scenu – sat je vrijeme da se trgnemo.
Kad god sam govorila o temi za koju mi srce ne gori i koja me nije prožela, obrađujući ju onako knjiški, događao mi se horor svakog govornika – “Bojanov efekt“.
Nema dobrog predavanja i propovijedi bez intenzivnog odnosa s temom o kojoj govorimo. Što nas dublje tema dotakne to je bolje izložimo. Da, takva izlaganja nas troše, koštaju nas puno više nego prepisivanje iz nekog priručnika, reprodukcija fraza i ponavljanja tuđih govora. Cijena je visoka, jer sve to što izgovorimo treba izaći iz nas osobno i time nas potrošiti iznutra, ogoliti naš odnos prema onome o čemu govorimo i tako ga izložiti na milost ili nemilost slušatelja. To je rizik. No, ujedno i jedini način da riječju izvršimo dobar utjecaj, da ljudima darujemo nešto novo, za novo smo i stvoreni drukčiji od svih drugih.
Zbog svega navedenog odlučila sam da prva u nizu kolumni o komunikaciji, bude ova o njenom temelju. Duboka prožetost, oduševljenje i ljubav prema onome o čemu govorimo ili Onome o kome govorimo je temelj da bi uopće mogli komunicirati neku temu. Ostrašćenost za temu je zemlja za sjeme riječi koje ćemo izgovoriti. Kad se zaljubimo u bit, združimo se s njome i kad joj vjerujemo, tek tada je možemo prenijeti drugima. Jedino takva komunikacija je plodna. Od nje se mogu nasititi drugi.
Kad odlučite govoriti o nečemu neka to bude nešto s čim imate živ odnos, u što doista vjerujete, iza čega stojite osobom, egzistencijom. Ono što je vaše osobno, prožvakano, iskušano. Sami kušajte temu, ako recikliramo svijetu ne možemo donijeti ništa dobro i ništa novo. Sve dok govorite o okusu u vašim ustima, drugi može poželjeti kušati ono čime se sami hranite ili barem znati da iz toga tanjura neće jesti.
“Što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama.” (1 Iv 1.3)
