Dok sam se jednom prigodom vozila autobusom i prolazila magistralom, pogledom uočih jedan natpis koji je bio kao grafit napisan na zidiću: “Tražitelji smisla.” Kako sam u to vrijeme i počela nekako svoj rad u školi, sjetim se da je naslov, sada već bivšeg udžbenika iz vjeronauka za prvo godište srednjih škola, glasio upravo tako – “Tražitelji smisla”. U meni su navirala mnoga pitanja i počela sam i sama preispitivati smisao vlastitog života i sve ono što taj život čini takvim kakav jest i kakav bi mogao biti. Dvije, tako jednostavne, a tako zahtjevne riječi, u meni su probudile gomilu pitanja i bujicu osjećaja. Tražitelji smisla.
U radu i apostolatu s mladima uvidjela sam podlogu mnogim problemima, ali i ljepotama života mlade osobe, a taj je da mladi ljudi ništa neće napraviti, reći ili pokrenuti ako vide da to isto nema smisla. Tko ili što donosi taj smisao u njihove živote? Koji je ključni trenutak da oni uvide da nešto zaista ima smisla? Zbog čega ne vide smisao? Jesmo li mi odrasli krivi što mladi nemaju smisao i što misle da ništa nema smisla? Zašto je tako teško naći smisao i koji je temelj pronalasku smisla života? Je li život na zemlji sam po sebi smisao? Dokle seže taj smisao i koji mu je opseg? Ima li smisao rok trajanja te na koji način mogu osjetiti i vidjeti da to što jesam i što radim zaista ima smisla?
Nižem ova i slična pitanja u četiri kuta svoje sobe… I shvaćam kako uopće nije lako razmišljati o smislu, a kamoli davati mladima gotova rješenja.
Na pitanje smisla nitko ne može odgovoriti umjesto nas. Drugi, istina, svojim životom mogu nas potaknuti da razmišljamo o tom pitanju ili analizirajući njihovo djelovanje tražimo način kako da ga primijenimo na sebi, prihvaćajući već unaprijed da su oni sami otkrili smislenost života. Mi, to jest nitko umjesto nas, dajemo odgovor tom pitanju. Istini za volju, kad počnemo uviđati da sve što imamo na materijalan način, ima rok trajanja, ograničenost, privremenu svrhu i privremeni smisao, javlja se u nama sveti nemir za onim smislom koji ne prolazi za mjesec, dva, godinu dana, pedeset godina, ili jedan ljudski život. Na kraju hrvanja s ograničenošću i borbom sa samom smislenošću života, spoznajemo ipak da postoji malo veći zahvat u našem životu. I samo je jedan istiniti način da doznamo odgovor na to pitanje o smislu. A taj način nužno pretpostavlja Boga. Kako doći do Boga, gdje ga vidjeti ili doživjeti, osjetiti i biti uvjeren u njegovu opstojnost?
Kompleksno je, svakako, dati jednoličan odgovor na pitanje o Bogu. Jer, nemamo svi istu sliku o Bogu. Odnosno, nemamo svi istoga Boga u smislu različitih religija i vjeroispovijesti. Međutim, ono što možemo jasno uvidjeti jest to da nijedna religija, osim kršćanstva, nema Boga kao osobu, fizičku osobu, čovjeka, jednoga od nas. Kao kršćani, svjesni smo da naš Bog nije neki daleki Bog koji nema veze s nama i s ovim svijetom, već je On osoba – Isus Krist koji nam je blizak, koji je živio ljudskim životom i osmislio sve naše radosti i boli, traganja i nalaženja. U tome vidimo smislenost našeg postojanja i vjere.
Mnogo je toga u našim životima što nas oblikuje i određuje takvima kakvi jesmo. Nitko od nas ne bira s kojim će biološkim karakteristikama doći na ovaj svijet, kakvog će biti karaktera i temperamenta, hoće li živjeti u bogatstvu ili siromaštvu te koje talente će razviti i ponuditi ovom svijetu.
Ne biramo u kakvoj ćemo se obitelji i zajednici roditi i odrasti. Međutim, na sve te zadanosti možemo gledati na dva jako različita načina. Možemo ih promatrati kao neka ograničenja s kojima se moramo pomiriti i koja nas potpuno određuju, ili kao “materijal koji treba oblikovati”. Jedino slijedeći ovaj drugi način možemo nešto učiniti po pitanju smisla – otkriti vlastiti smisao života i istovremeno dati životu smisao.
Viktor Frankl je u logoru vidio da čovjeku za život nije dovoljno zadovoljiti samo osnovne životne potrebe. Inače, nakon teških trenutaka logora Frankl je osmislio jedan psihoterapijski pravac – logoterapiju usmjerenu na liječenje osobe pomoću smisla, to jest otkrivanjem smisla života shvaćajući zašto postojimo. Čak i u neljudskim uvjetima logora, bilo je zatvorenika koji su tješili slabije i dijelili s njima hranu, iako je ni oni nisu imali. Mnogi su u teškim trenucima pronalazili snage da razgovaraju o svojim planovima za budućnost. Zato su najveće izglede za preživljavanje imali oni koji su bili usmjereni na budućnost, na neki zadatak koji moraju napraviti ili na osobu koja ih čeka. Frankl je to otkrio i u samome sebi, promatrajući okolnosti života u kojima se tada našao. Otkrio je nešto što se zove samonadilaženje, odnosno autotranscendencija. Nadići sebe u trenucima u kojima padnemo i klonemo duhovno i duševno nije zadatak odabranih duša, već onih kojima je zadatak otkrivanje smislenosti takve situacije. Često nam se dogodi da nas pritišće život svojim križevima, bolestima, neuspjesima, ograničenostima svake vrste, pritišće nas okolina, pojedinci koji nas okružuju i guše nas na svakodnevnoj razini. Međutim, Frankl nam daje jedan poticaj koji nas ohrabruje kako život pred nas stavlja zadatak, a na nama je da odgovorimo na njega svojom odgovornošću: “Život čovjeka zadržava svoj smisao sve do »in ultimis« – prema tomu, dokle god on diše. Dokle god je pri svijesti, on snosi odgovornost prema vrednotama, pa bile to samo stajališne vrednote. I dokle god ima svijest, on ima i odgovornost. Obvezan je ostvarivati vrednote do posljednjeg trenutka života.”
Pitajmo se o konkretnom smislu, ovdje i sada. Jer, ne možemo smisliti ili maštati o nekom smislu života – on je ovdje, samo ga trebamo otkriti. U tome nam pomaže vlastita odgovornost, povezana s našom životnom situacijom i sa sviješću da smo uvijek tu. Smisao iznad svih smislova jest Isus Krist koji svemu daje smisao. Treba ga otkriti i bolje upoznati te time otkriti smisao života i dati životu smisao Njegovom ljubavlju.
