U prethodnoj kolumni pisala sam o dinamici nasilnog odnosa te razlozima zbog kojih žrtve najčešće ostaju zarobljene u takvom odnosu. U ovom tekstu pozabavit ću se više načinima kako možemo podržati žrtvu nasilja i što možemo poduzeti da bude sigurna. Činjenica je da napuštanje nasilne veze može biti vrlo opasno. Stoga se žene odlučuju na taj korak tek kada im se čini da nemaju više ništa za izgubiti i spremne su riskirati svoj život. Da bismo im mogli pružiti adekvatnu podršku važno je naučiti kako razgovarati sa žrtvama nasilja. Većina žrtava nasilja u obitelji (najčešće žene), samo žele da nasilje i zlostavljanje prestanu, ali ne žele nužno da se veza prekine. Neke od njih možda još nisu prepoznale svoja iskustva kao iskustva nasilja. To su vrlo važne činjenice koje treba znati i razumjeti kako bi im se mogla pružiti prikladna podrška i pomoć.
Osnovne preporuke za razgovor sa žrtvama nasilja:
Razgovor sa žrtvom možemo započeti riječima zabrinut/a sam za tebe ili primijeto/la sam promjene koje me zabrinjavaju… Važno je osobi dati do znanja da ćemo biti diskretni, te ne požurivati, prisiljavati ili inzistirati na detaljima o kojima nije spremna razgovarati. Tempo moramo prepustiti njoj koja mora steći povjerenje, te otvarati se onoliko koliko je ona spremna u tom trenutku. Trenutak kad je odlučila otkriti godinama nagomilavani strah i frustraciju trebamo uvažiti i ne prekidati ga zbog neke druge važnije obaveze. Iznimno je bitno za ovakav razgovor osigurati mirno i sigurno mjesto te dovoljno vremana.
Slušati bez osuđivanja je osnovni naš zadatak u razgovoru sa žrtvom nasilja. Potrebno se suzdržati davanja savjeta ili sugeriranja rješenja, no možemo žrtvu ohrabriti da proširi ono što je već rekla kroristeći različite neverbalne ili verbalne znakove kojima potvrđujemo da ima našu pažnju i da smo tu za nju. Žrtve su se naslušale puno „savjeta“ u svom nasilnom odnosu te od nas trebaju samo podršku i nekog tko će je razumjet. To je posebno važno imati na umu kad se ne slažemo s izborom kojeg ona čini. Ne smijemo sebe stavljati ispred nje i osjećati se odbačeno ako pokaže znakove nepovjerenja prema informacijama koje dajemo. Možda u tom trenutku još ne može prihvatiti to što joj nudimo. Naš je zadatak informirati, osigurati izvore pomoći, pružiti podršku i biti dostupan za dalju pomoć kada će biti spremna prihvatiti pomoć. Neke žrtve ne shvaćaju da njihova situacija nije normalna, jer nemaju drugih modela za odnose. Ali zato je uvijek potrebno naglašavati da nasilje i zlostavljanje nisu dio normalnih odnosa te je nužno odijeliti nasilno ponašanje od osobe koja čini nasilje.
Kada netko otkrije svoje iskustvo nasilja i zlostavljanja te zatraži pomoć, važno je odgovoriti na taj poziv u pomoć i odgovoriti na prikladan način. Vrlo je moguće da je to prvi put kada je zatražila pomoć i da smo jedina osoba s kojom može razgovarati o zlostavljanju koje doživljava. U slučaju lošeg, sporog ili neprikladnog odgovora osoba možda više neće zatražiti pomoć i možemo zauvijek propustiti priliku za pomoći joj.
Već sam naglašavala da je napuštanje nasilnog odnosa rizičan i često opasan čin za žrtvu te su tada izložene puno većem riziku za vlastiti život ponekad i više nego da ostaje u nasilnom odnosu. Naš zadatak je tada pomoći joj da razmisli o svakom koraku plana sigurnosti važući rizike i koristi svake opcije. Dobro promišljen plan sigurnosti bitno pridonosi smanjenju rizika na putu prema izlazu iz nasilnog odnosa.
Nekoliko korisnih uputa u sastavljanju plana sigurnosti:
Kako se pripremiti za odlazak?
• Imati spakiranu torbu s osnovnim stvarima
• Podučiti djecu kako pozvati pomoć
• Povjeriti se bliskoj osobi
• Dogovoriti lozinku s djecom i bliskim osobama za slučaj kada je potrebno pozvati pomoć
• Promijenite šifre, pinove, lozinke na računalu, mobitelu i karticama
• Koristiti svoj instinkt
Lista stvari koje je potrebno ponijeti sa sobom:
• Osobni dokumenti (osobna iskaznica, domovnica, rodni list, zdravstvena iskaznica, vozačka dozvola, dokumenti o imovini, sudske odluke, dokumenti za djecu zdravsvene iskaznice, knjižica cijepljenja, svjedodžbe…)
• Novac i kreditne kartice
• Ključevi od stana i automobila
• Neophodni lijekovi
• Odjeća i obuća (osnovno što je potrebno)
• Dječje igračke (posebno ako dijete ima omiljenu igračku ili predmet kojeg koristi za umiriti se)
Kome se obratiti za pomoć:
Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja 116 006;
Hitna služba 112;
Policija 192;
Hitna medicinska pomoć 194;
Hrvatski zavod za socijalnu skrb, Područni ured (prema nadležnosti i adresi prebivališta);
Državno odvjetništvo;
Obiteljski liječnik i zdravstvene ustanove;
Odgojno – obrazovne ustanove;
Caritas Splitsko – makarske nadbiskupije 021 318 740;
Nevladine organizacije koje brinu o žrtvama nasilja u obitelji;
ADRESAR USTANOVA, ORGANIZACIJA I OSTALIH INSTITUCIJA KOJE PRUŽAJU POMOĆ, PODRŠKU I ZAŠTITU ŽRTVAMA NASILJA U OBITELJI (link za adresar)
U sljedećoj kolumni predstavit ću rad Skloništa za žrtve nasilja u obitelji kao važnu stanicu onima koje su smogle hrabrost prekinuti nasilni odnos te žele dati novu priliku životu.
Ivna Grubišić, dipl.theol.
