Ivan Evanđelist je zapisao da je Šimun Petar, ušavši u Isusov grob, prazan, ugledao povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednom mjestu (usp. Iv 20,6-7).
Po Isusovu uskrsnuću, sve je došlo na svoje mjesto.
Jer – sve je bilo ispunjeno.
Jer je svoje – jer nas je – do kraja ljubio, Isusovo uskrsnuće je imalo iz čega izrasti.
I razrasti se.
Do kraja ljubiti?!
Gotovo bi bilo prikladno reći:
ljubav – to je put težak i to je put dug;
ako mu do kraja dođeš, to nije bio taj put.
Ljubav se tka u život i zanosom i raspjevanošću, i potresenošću i požrtvovnošću, i izranjenošću i mûkom.
Ali čitavim bićem.
Nije moguće ljubiti, do kraja ljubiti, i proći neokrznut.
I nema jeftinijeg uskrsnuća.
Nema djelomičnog uskrsnuća.
Kao što ljubav iziskuje cjelovitost, tako i uskrsnuće zahvaća čovjekovo biće, čovjekov život cjelovito.
Ne tek jednom. Već danas.
Neka i u tvom životu sve bude na svom mjestu.
Neka bude cjelovito.
I ljubav i uskrsnuće.
Neka tako bude danas. I svaki dan.
Uskrsuj ljubavlju.
Budi i ti sjeme iz kojega će uskrsnuće moći nići.
I razrasti se.
I ne samo za tebe.
Jer nema izdvojenog, zasebnog uskrsnuća.
Uskrsnuće grli smjerno.
I bezgranično.
