U želji da ostvare bržu i jednostavniju komunikaciju, dvojica programera, Jan Koum i Brian Acton, koriste svoje vještine kako bi ubrzali slanje sadržaja među korisnicima iPhonea koji od 2008. započinje s implementacijom mobilnih aplikacija. Uvidjevši potencijal koji aplikacije imaju, dvojac 2009. pokreće prvu verziju Whatsappa. Aplikacija je izvrsno prihvaćena od strane korisnika te zadobiva pobornike širom svijeta.
Prema najnovijim podatcima, Whatsappom se služi 2.44 milijarde korisnika i svaki od njih dnevno joj posveti 45 minuta svoga vremena. Navedena „minutaža“ od nastanka aplikacije konstantno raste te se ne može govoriti o tome da je dosadila korisnicima. Koliko god istaknuta brojka bila zabrinjavajuća, ono što pisca ovih redova zaprepašćuje, jest prosječno vrijeme potrebno da korisnik odgovori na poruku. Gotovo 60% korisnika aplikacije na primljenu poruku odgovori u vremenu ispod jedne minute.
Nemogućnost isključivanja s Whatsappa i potreba trenutnog odgovaranja svjedoči o fenomenu koji se pojavio nastankom društvenih mreža – strah od propuštanja (eng. FOMO – Fear Of Missing Out). Ovaj fenomen nije vezan isključivo za aplikaciju o kojoj je ovdje riječ, već se odnosi na sve digitalne platforme koje svakodnevno koristimo. Svi ti digitalni alati, bili oni komunikacijske, edukacijske, relaksacijske ili zabavne naravi, u sebi imaju ugrađenu opciju da nas zvukovnim ili svjetlosnim signalom „upozoravaju“ da se nešto vrijedno spomena događa u pozadini. Posljedično, to dovodi do toga da korisnik mora provjeriti što se to dogodilo od posljednjeg puta kada je u rukama držao svoj mobilni uređaj.
U proteklim danima, posebno na uskrsnu nedjelju, svi smo primili desetke, ako ne i stotine, poruka od rodbine, prijatelja, kolega i poznanika kojima nam čestitaju Uskrs. Neke od tih poruka bile su jednostavne i pregledne, druge pravi pjesnički elaborati, dok je treći tip poruka bio slikovne naravi (i kao takve, najlakše za prosljeđivanje svima u imeniku). Nažalost, većina tih razgovora završena je i ispod navedene minute kroz dobro poznat odgovor „tebi i tvojima također“. Dobro prokušan odgovor nažalost/vjerojatno je zadovoljio kako pošiljatelja, tako i primatelja, u nakani da ispuni svoju čestitarsku dužnost za Uskrs i osigura mir do idućeg većeg blagdana.
Nerealno bi bilo danas sanjati o povratku u dobra stara vremena kada su se ručno pisale čestitke i razglednice i obavljali ograničeni transatlantski pozivi s rodbinom. Ono što možemo naučiti iz tih izgubljenih vremena jest usredotočenost na ono što radimo bez da podlegnemo zvučnim ili svjetlosnim signalima sa strane. U ovim svetim danima, ako imamo sreće, nalazimo se fizički okruženi svojom obitelji. Nemojmo nasjedati na nutarnji poriv da robujemo digitalnim alatima. Ovi alati su tu radi nas, ne mi radi njih – a sve „zaostatke“ koji se pri tome nakupe, možemo nadoknaditi na kraju dana, jer ipak za dobre želje nikada nije kasno!
Ne osiromašujmo svoju komunikaciju te budimo posvećeni onima koji su nam blizu. Neka primjer uskrslog Krista suputnika učenicima prema Emausu bude mjerilo naše komunikacije.
