Dobro došli na portal Mreže Riječi

Često se povlačila u šumu te pred križem urezanim u jedno stablo provodila sate u razmatranju Isusove muke.


Kateri Tekakwitha bila je kći Kenneronkwe, poglavice Mohikanaca, i Tagaskouite, pobožne rimokatolkinje iz Indijanskoga plemena Algonquian. Rođena je u utvrdi Mohikanaca Ossernenon, nedaleko današnjega mjesta Auriesville u američkoj državi New York, godine 1656. Njenu su majku krstili  i obrazovali francuski misionari u Trois-Rivières, poput mnogih drugih obraćenika iz plemena Abenaki. Otac joj je bio poganin, Irokez. Irokeza danas ima još oko 50.000 tisuća i žive u rezervatima oko rijeke St. Lawrence i jezera Ontario. Spomenuli smo da  je njezina mati bila iz indijanskog plemena Algonkina. Algonkini su bili lovci, skupljači plodova, ribari, a uzgajali su i kukuruz. Danas ih ima još 50.000 u Kanadi i 40.000 u Sjedinjenim Američkim Državama. Kateri je rano ostala siroče kad su joj umrli roditelji. Preživjela je i boginje. Od posljedica te bolesti od 1660. godine Katarina je imala strašno unakaženo lice. Tako malu djevojčicu je onda preuzeo jedan rođak, komu je Kateri pomagala u kućnim poslovima.
 
U dobi od 20 godina, krstio ju je otac Jacques de Lamberville, isusovac, i to na sam Uskrs, 18. travnja 1676.  godine. Upravo je na krštenju i uzela ime Kateri, što je zapravo Mohikanska verzija francuskoga imena Catherine (Katarina). Indijansko ime Tekakwitha ima ozbiljno značenje: “ona koja stvari dovodi u red”. To ime znači i kratkovidu osobu, koja se u hodu oslanja na štap koji nosi ispred sebe. Tada je započela njezina priprava za svetu Pričest. Na Božić 1677. godine se prvi put pričestila, a milost ju je tako zahvatila da je pokazivala izvanredne znakove svetosti. Nakon krštenja na Blagovijest položila je zavjet djevičanstva.                                                                     
 
Oni koji su preuzeli skrb nad njom nisu nimalo voljeli kršćanske misionare te je Kateri trpjela progonstvo jer se odbila odreći svoga kršćanskoga načina življenja. ”Želim biti kršćanka, pa makar me to stajalo života” – govorila je. Njeni su joj skrbnici uskraćivali hranu kada bi nedjeljom odbijala raditi na polju. Neprestano je bila izložena udarcima, kritici, obezvrjeđivanju i ismijavanju. Pokušali su je natjerati na brak. Njezini je sunarodnjaci nisu mogli razumjeti. Zato su je oni progonili. Ugrožavali su čak i njezin život. Kad joj je radi toga njezin rođak poganin zaprijetio, Katarina je, kako bi spasila goli život, pobjegla u isusovačku misiju Svetog Franje Ksaverskoga u Sault, kod Montreala. Tako je 1675. godine prvi put došla u kontakt s kanadskim katoličkim misionarima. Utočište je našla u jednoj stabilnoj zajednici domorodaca u Kahnawake u Quebecu, gdje se posvetila molitvi, pokori i gdje se starala za bolesne i stare.                                
 
Često se povlačila u šumu te pred križem urezanim u jedno stablo provodila sate u razmatranju Isusove muke. No, Kateri nije bila samo velika pokornica i pustinjakinja, već je redovito dolazila u crkvu na svetu Misu, a pomagala je na misiji i kod obitelji koja ju je udomila. Gospodin ju je iskušao i raznim kušnjama. Nutarnjim mukama i kušnjama Kateri je pridodavala i oštre vanjske pokore. Sve se više posvećivala Bogu, uvijek željna potpunog posvećenja Bogu. Shrvana bolima i patnjama umrla je 17. travnja 1680. godine. Posljednje riječi su joj bile: “Isuse – Marijo – volim vas!” Bile su joj 24 godine. Očevidci svjedoče da su Katarini, nakon što je umrla, nestali ožiljci od boginja, te joj je lice odavalo veliku ljepotu. Smatra se da su mnogi bolesnici ozdravili na dan njezinog sprovoda. Pedeset godina poslije njezine smrti u Meksiku je osnovan samostan za američke domorodačke sestre, da bi tamošnje redovnice danomice molile za njezino proglašenje blaženom.                                                                                                                 
 
Glas o njezinoj svetosti raširio se na sve strane pa je poveden i postupak za proglašenje blaženom. Dekretom Svete kongregacije obreda od 3. siječnja 1943., nakon pomnoga i svestranog ispitivanja, priznat je herojski stupanj njezinih kreposti. To je u kanonskom postupku vrlo važan korak. Njezinu kauzu vodio je u Rimu generalni postulator Družbe Isusove o. Pavao Molinari. Katarinu Tekakwitha proglasio je blaženom Ivan Pavao II. 22. lipnja 1980. Tako je Katarina prva između sjevernoameričkih domorodaca koja je uzdignuta na čast oltara. Zato je američki urođenici predano štuju. Samo u Sjedinjenim Američkim Državama je njezino štovanje prisutno bar u tri nacionalna svetišta: u Fodni (New York), u nacionalnom svetištu sjevernoameričkih mučenika u mjestu Auriesville (New York), i u nacionalnom svetištu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Washingtonu.
 
Premda je proces njezine kanonizacije počeo 1884. godine, tek 3. siječnja 1943. papa Pijo XII. ju je proglasio časnom službenicom Božjom, dok ju je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženom 22. lipnja 1980. godine. Papa Benedikt XVI. ju je proglasio svetom 21. listopada 2012. Spomendan Svete Katarine se u Sjedinjenim Američkim Državama slavi 14. srpnja. Kateri je zaštitnica Montreala, Kanade i američkih domorodaca. Njezinu pomoć mogu zazivati bolesnici koji pate od zaraznih bolesti, siročad, kao i mlade djevojke.
 
Nazivaju je: “Ljiljanom Mohikanaca,”, “Mohikanskom Djevicom,” “Nježnim i Čistim Ljiljanom,” “Cvijetom među Istinskim Ljudima,” “Ljiljanom Čistoće“ te “Novom Zvijezdom Novoga Svijeta.” Prema riječima vlč. Lawrencea G. Lovasika, Kateri su pripadnici njena plemena Mohikanaca nazivali ”najljepšim cvijetom što je ikada niknuo među ljudima crvene boje kože,” a te su riječi uklesane i u njen nadgrobni spomenik.
 
Kateri Tekakwitha slijedila je naraštaj svetaca u koji se ubrajaju sveti Ivan de Brebeuf te Isaac Jogues i drugovi, čime je potvrdila drevnu kršćansku izreku: ”krv svetaca sjeme je novih kršćana.”

Izvor: Laudato

Post Tags
Share Post