Vjeronauk u školama često je osporavan. S njime, naravno, i vjeroučitelji. Ali ne bi bilo dobro da to bude razlog da se oni, kojima je do vjeronauka u školi stalo, osjećaju ugroženi. I da pristanu na taj osjećaj. Bilo bi dobro da to osporavanje posluži za samoprovjeru i otvorenost nadahnućima Duha Svetoga. Nadahnućima koja nikada ne izostaju. Pitanje je koliko ih prepoznajemo i koliko im se odazivamo.
Svojedobno, u vrijeme moga školovanja, vjeronauk u školama nije bio osporavan. Bio je iz njih isključen. Oni koji su odlazili – mi koji smo odlazili – na vjeronauk u crkvi, bili smo obilježeni i ta je obilježenost imala svoje posljedice sve do toga da smo bili mete koje se smjelo gađati bez imalo ustezanja.
Kada sam išao u drugi (možda treći) razred osnovne škole, u čitanci smo imali jedan tekst u kojemu se spominjao kalež. Da bi nam objasnila o čemu se radi, učiteljica ga je na svoj način nacrtala na ploči. Moj prijatelj Nenad digao je dva prsta. Kada ga je učiteljica upitala što želi reći, on je ustao i rekao da kalež ne izgleda tako. Učiteljica ga je zbunjeno promatrala. On je pak otišao do ploče i pokraj njezinog crteža nacrtao svoj crtež kaleža. „Otkuda ti to?“ – upitala ga je. „Iz crkve. Sa vjeronauka.“ – rekao je Nenad. Učiteljica ga je ljutito promatrala. Onda se okrenula prema razredu i upitala ide li još tko od nas na vjeronauk. Ustao sam. Bio je još ponetko tko je išao, ali je vjerojatno razborito zaključio da se o tome ne bi trebao očitovati. To što smo se nas dvojica izjasnili imalo je posljedica i na odnos prema nama i na ocjenjivanje. Nitko to nije ni pomislio dovesti u pitanje. To se, jednostavno, podrazumijevalo. U protivnom, moglo se samo upasti u veće nevolje.
U to vrijeme kada smo u nekoj domaćoj ili školskoj zadaći Božje ime napisali velikim slovom, to su nam uredno podcrtali i prekrižili crvenom crtom a uz prekriženi veliki ‘B’ ispisali mali crveni ‘b’. I ocjena bi odmah spuznula na niže. Zbunilo me je – bit će i zbog toga – kada sam svojedobno (zapravo, donekle nedugo) dobio poruku na čijem je kraju bilo ispisano ‘btb’. Nisam razumio što bi to trebalo značiti. No kada sam shvatio da bi to trebalo značiti ‘Bog te blagoslovio’, rastužio sam se. Ne bi pomoglo ni da je bilo ispisano ‘Btb’. Zar štedjeti slova na Božjem imenu, na Božjem blagoslovu?!
I danas, u vrijeme osporavanja, itekako ima i vjeroučitelja i vjeroučenika kojima je izrazito stalo do vjeronauka. Do njegove poruke i svrhe. Kao što ima vjeroučitelja koji se u otežanim uvjetima, u školskom sustavu, pred drugim učiteljima, odnosno nastavnicima, zauzimaju za vjeronauk, ima i vjeroučenika koji se za vjeronauk zauzimaju pred učiteljima, odnosno nastavnicima drugih nastavnih predmeta, a događa se – još i više – kod kuće pred nekim od svojih roditelja ili rođaka. Izrugivati svoje dijete zbog njegove vjere, nekima se, očito, čini ne samo prihvatljivim nego i, na neki tužan i bolan način, zabavnim.
Kad vjeronauk ne bi nikoga uznemiravao, kad zbog njega nitko ne bi osjetio nelagodu, neku nejasnu, ali upornu dvojbu, to bi moglo značiti da je vjeronauk posustao, vjeroučitelj se umorio od otvorenosti i raspoloživosti nadahnućima Duha Svetoga te da su vjeroučenici vjeronauk počeli shvaćati samo kao još jednu više ili manje zahtjevnu obvezu.
I zato, neka vas ne uznemiri nečije osporavanje ili podsmijeh zbog vašeg vjeroučiteljskog ili vjeroučeničkog truda. Neka vas uznemiri ako taj trud izostane.
