U vrijeme moga djetinjstva, pa i mladosti, adventski kalendari bili su gotovo nepoznat pojam. Ne i u mojoj obitelji! Imali smo sreću, bolnu sreću… Naime, očeva je sestra sa svoje dvoje malene djece uspjela izbjeći bleiburškoj kobi i nastaniti se na sjever Europe. Njezinom suprugu to nije uspjelo. Nestao je netragom.
Očeva je sestra mojim sestrama, bratu i meni svake godine uoči došašća slala adventske kalendare, katkada jedan, katkada dva. Ti su kalendari bili oslikani kartoni s dvadeset i četiri prozorčića. Iza svakoga prozorčića, čekao nas je neki crtež povezan s došašćem. Dvadeset i četvrti prozorčić bio je znatno veći (uz to najčešće i dvokrilni) i iza njega je bio crtež središta našega iščekivanja: rođenja Isusovog.
Svakodnevno otvaranje prozorčića za nas je bilo osobito uzbuđenje, no najjače uzbuđenje bilo je otvaranje posljednjeg prozorčića. Zbog toga smo svake godine dogovarali redoslijed kojim ćemo otvarati prozorčiće, tako da svatko od nas svake četvrte godine dođe na red za otvaranje onog posljednjeg.
Adventski kalendar nas je istodobno učio strpljenju i ražario u nama čežnju. Nije bilo lako odoljeti iskušenju otvaranja prozorčića ‘unaprijed’. Ipak smo, pazeći jedni na druge, uspijevali u tome. Posve nesvjesno, duboko u duši, otkrivali smo kako je dobro da nam je stalo. I da je svako došašće novo. Svaki Božić novi.
Kad smo već poodrasli, počeli su nam pristizati adventski kalendari s čokoladicama iza svakog prozorčića, čokoladicama koje su bile reljefna preslika crteža u prozorčiću. U tome nam se nametala jedna osobita poteškoća: kako pojesti čokoladicu iza dvadeset i četvrtog prozorčića?
Godine su, desetljeća protekla… Adventski kalendari su se namnožili. Posvuda ih je moguće naći. No, sve teže je u njima prepoznati što je adventsko, a što obični kalendar? U mojem primjerku Biblije nema ni riječi o Peppi Pig, Harry Potteru, Barbie, transformersima, lego-likovima… (Ispričavam se ako sam neki naziv netočno naveo – s obzirom na svoju dob, nisam dovoljno upućen…) Ipak, ponekad pomislim da bi se na bjelinama stranica moje Biblije moglo nazrijeti nešto od Charlie Browna, Linusa, Snoopya… Naime, to je jedan od rijetkih ‘novopečenih’ adventskih kalendara na koje se moja duša osmjehne.
Čokoladice, igračke, kozmetika… koji se nalaze iza ovodobnih adventskih kalendara, izrazito potiču na nestrpljivost. I mnogi već prvoga dana – ili prvih dana – došašća otvore sve prozorčiće i tako si uskrate ljepotu iščekivanja, ljepotu čežnje. Da, mogao si dozrijevati u nečemu prelijepom a to nisi uspio ni naslutiti. Mogao si se postupno primicati nečemu što će te – nekomu tko će te – trajno obogaćivati. I što je – još i važnije – oplemenjivati. Dobro je ne žuriti s adventskim kalendarom. Tako ćeš si dati priliku da priđeš bliže. Da iskusiš blizinu. I da Dijete, čijem rođenju idemo u susret, iskusi tvoju blizinu.
U nedostatku – ili težoj dostupnosti – uistinu adventskih kalendara, neke osjetljive duše za svoje izrađuju posve osobne adventske kalendare, i one papirnate, i one od drva i različitih materijala, s džepićima, kutijicama ili ladicama… u koje umeću različite slike, poruke, predmetiće… Nerijetko ih umeću samo za određeni dan, da bi se odoljelo mogućem iskušenju… Osmišljaju i ‘elektronske’ adventske kalendare… Brinući o tome, istodobno daruju došašće onome kome je adventski kalendar namijenjen, i sebi samima.
Pomišljam: dok djeci darujemo – ili izrađujemo – adventske kalendare s dvadeset i četiri prozorčića, mogli bismo sebi, kako bi nam životni hod bio što postojaniji, prirediti adventski kalendar od 365 prozorčića. I tako uvijek iznova.
Stjepan Lice
