Dobro došli na portal Mreže Riječi
 

Što danas znači putovati?

Nekada, i ne tako davno, za putovanje su bile nužne dobra pripremljenost i opremljenost, razboritost i pozornost. Na put se nije moglo krenuti tek tako. I nije se moglo ići bez usredotočenosti na put kojim se išlo. Bez obzira na to koliki su njime prolazili, bez obzira na njegovu ugaženost, uvijek su bila moguća raznovrsna iznenađenja. Pa i hodanje ulicama i cestama tražilo je usredotočenost, bez obzira na to što je njima prolazio mnogo rjeđi i sporiji promet. Putokazi su bili znatno rjeđi, pa i nepouzdani, raskršća su gotovo redovito bila i znak pitanja, razlog za dvojbu i nesigurnost.

Bilo je važno znati gdje je neka kuća ili ruševina, ulična svjetiljka bez obzira na to je li blijedim svjetlom obasjavala prostor podno sebe ili joj je svjetlo treperilo ili je, pak, već poduže vrijeme bila ugasla. Svoju rječitost su imala i stabla, stijene, vode tekućice, mostovi… I starica koja je uvijek sjedila pred svojom kućom… i koja više nije sjedila pred njom.

Vedro noćno nebo – za razliku od tmurnog – bilo je susretljivo, katkada susretljivije čak i od dana. Čak su i zvukovi i mirisi imali značenje putokaza. Crkve, crkveni zvonici, njihov zvon… bili su i u tom smislu blagoslov.

Danas je mnogo jednostavnije putovati. Putokazi, prometni znakovi posvuda su, najčešće razložno, postavljeni. Asfaltirane su i osvijetljene i ceste i ulice i putovi, nerijetko i staze. Najčešće je lako i usput se opskrbiti potrebnim. Tzv. GPS (globalni položajni sustav) omogućuje nam odabir najjednostavnijeg i najprohodnijeg puta. Prateći njegove poruke gotovo smo redovito sigurni u dobar smjer kretanja (osim kad, katkada, ludo zalutamo). 

Prateći taj sustav uputa i usluga lako nam se dogodi da od mjesta od kojega smo krenuli do cilja našega putovanja stignemo gotovo i ne shvaćajući kako. Odjednom smo na cilju svoga putovanja, a da cijelim putem nismo gotovo ništa uočili. Zagledani u asfalt i GPS, usput posvećeni i razgovoru putem mobitela, bili smo, na neki način, odsutni iz prostora kojim smo prolazili. Uzalud su oko nas bile ljepote zemaljske i nebeske, uzalud prizori svakidašnjeg, pa i posve neočekivanog, života. Moglo bi se reći da nam je putovanje bilo svedeno na nešto kao odgođenu teleportaciju.

U mome susjedstvu živi mladić, dragi mladić, koji svakodnevno redovito, koliko puta već ustreba, izvodi svoga psića u šetnju. Ide uz i niz ulicu polaganim korakom, zagledan u nešto na zaslonu svoga mobitela. Nikoga i ništa ne uočava oko sebe. Ili se meni tako barem čini.

Jednom zgodom sam se zaustavio uz njega i uz ispriku mu predložio da malo više promatra svijet oko sebe. „Pa gledam ja dovoljno oko sebe“, spremno mi je odgovorio. Rekao sam mu da nisam mislio na njegovo sudjelovanje u prometu, nego da bi bilo lijepo da malo bolje uoči svijet i život oko sebe. Odgovorio mi je nešto pomalo nerazumljivo, ne i neljubazno. Sljedeći put kada sam ga sreo i opet je išao polaganim korakom, zagledan u nešto na zaslonu… I nisam siguran tko je koga vodio: on psića ili psić njega.

Živimo u vremenu u kojemu određenost i usmjerenost sve više svoje mjesto ustupaju neodređenosti. Dovoljno je ‘držati glavu iznad vode’, ostalo ‘kako bude’. Dogodi nam se da, umjesto da idemo, na neki način ‘plutamo’. I ‘plutajući’ ćemo najvjerojatnije negdje dospjeti. Kao da je hod, kao da su koraci i susreti, izgubili svoje puno značenje. Jer lako je biti negdje drugdje, umjesto ondje gdje jesi. Prisutnosti i odsutnosti pobrkala su se njihova značenja. I ne primjećujemo da to za naše dane ima posljedicu kao da jedro i sidro više ne razumiju svoju svrhu za plovidbu i za boravak u luci. Kao da bi i jedro i sidro htjeli postići isto. Ili prepustiti svoju svrhu jedno drugomu. 

Biti putnik svjestan puta kojim ide, svjestan svrhe svoga puta, cilja kojemu se uputio, danas znači biti različit. Izdvojen. Obilježen. Ali kako prolaziti svojim danima – da, i svojim snovima – ako čovjek nije prisutan u svojoj duši, u svomu koraku i pogledu?

Gotovo se čini da je bilo lakše putovati, kada je bilo lakše, mnogo lakše zalutati. Jer jedno je zalutati u prostoru. Nešto posve drugo zalutati u životu. U sebi.

Stjepan Lice