Što je sve uključeno u iščekivanje? Čežnja, bliskost, radost zbog skorog susreta… Iščekivanje provjerava što je sve živo u čovjeku, koliko je prostora raspoloživo u njemu, u komu, u čemu prepoznaje dragocjenosti svoga života. Tko mu, što mu može ispuniti dušu, pokrenuti ga ususret života u punini.
Pojedine trenutke, pojedine događaje, iščekujemo puna, uzdrhtala srca. I kada se dogodi, kroz nas se prelijeva blaženstvo: skromno, jednostavno, ali i ono uzvišeno, koje ostavlja bez riječi, kada znamo – sve je ispunjeno.
Prisjećam se vremena kad smo moja mlađa sestra i ja, dok smo još bili djeca u nižim razredima osnovne škole, iščekivali majčin povratak s posla. Živjeli smo u središtu grada, na četvrtom katu stambene zgrade… Nije nam bilo dovoljno iščekivati je u stanu osluškujući hoće li se dizalo zaustaviti na našem katu… Silazili smo pred kuću… Ni to nam nije bilo dovoljno, pa smo išli prema tramvajskoj stanici da je što prije ugledamo. Da joj što prije potrčimo ususret. Da što prije budemo uz nju.
Prisjećam se kako moja majka, kada smo moje sestre, brat i ja poodrasli i kad smo dolazili doma u vrijeme kada je ona već legla, nije mogla zaspati sve dok svi nismo bili kod kuće. Katkada bi već utonula u san, ali je od nas tražila da joj se, bez obzira na to, uvijek javimo. Tada to nisam razumio. Ali pomalo sam shvatio da joj je, nakon što je u ratnom i poratnom razdoblju toliko toga izgubila, kada joj se njezini najdraži dugo, čak godinama, nisu vraćali iz zatočeništva, to bilo potrebno da bi mogla spokojno zaspati. I da se ne bi uznemirila ako bi se u noći probudila ne znajući jesmo li kod kuće.
Prisjećam se kako sam iščekivao svoju djevojku, sada suprugu, i kako sam je sa svojom, tada još malenom, kćerkom iščekivao kada se vraćala s posla. Radila je podaleko, na radnom mjestu s rastezljivim završetkom radnog vremena, bez odgovarajuće prometne povezanosti, u vremenu bez mobitela… pa bismo se dovezli do dogovorenog mjesta. I čekali. Nikada nam nije bilo predugo čekati. Trenutak kada bi došla opravdao je sve vrijeme čekanja. Iščekivanja.
Ta potreba za iščekivanjem, ta čežnja čitavog bića toliko me je nosila. I ne prestaje me nositi. Tako je dobro da dolaziš. Da si došla. Da si tu. Uistinu: zbog toga jesam. Po tomu jesam.
Iščekivanje je vrijeme koje darujemo svojoj duši. I dušama onih koje iščekujemo. I čovjeku i Bogu.
Tko nema iskustvo iščekivanja, komu to iskustvo nikada nije raskrililo dušu, komu ju ne raskriljuje, oskudijeva u nečemu bitnome. Dragocjenom. U nečemu što ga uči ljudskosti. U nečemu što mu otkriva da ima trenutaka u kojima se vrijeme i vječnost susreću. I borave zajedno.
Stjepan Lice
