„Isus se sagne pa stade prstom pisati po tlu. A kako su oni navaljivali, on se uspravi i reče im: “Tko god je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. (Iv 8, 7-9)
Prava se veličina pokazuje sposobnošću prigibanja. To, naime, vrijedi jedino za ljudsko biće. Ispravnost veličine nečije ljudskosti ne dolazi od uspravnosti koja, ostajući iznad i izvan događanja, stvari i odnosa u kojima se od nas nešto zahtijeva, čuva svoj moralni integritet tako što svoju netaknutost čini osnovnim mjerilom etičkoga držanja. Njoj je nemoguće stajati po strani i (pr)osuđivati. Ne biva se čistim tako što se nezadovoljno odvraća od volje da se išta u svijetu makar mrvicu promijeni. Niti se do ikakvoga mira stiže kukavičkim bijegom u sklonište vlastite nutrine. Nečinjenje, poučava Hegel slikom nesretne svijesti, itekako kalja ruke krivnjom, a dušu puni nespokojem. Pojednostavljeno, Isus tek jednom jedinom gestom najpotpunije izražava izvorno držanje svog specifičnog bića u lomljivom tijelu ušatorene Ljubavi – gestom prignuća.
Božju veličinu, svu sazdanu od pokreta ljubavi, ne iskušavamo Njegovim postavljanjem iznad nas, osovljenu u svojoj pravosti i bezgrješnosti, uspravljenu nad našom neznatnošću, grješnošću i nedostojnošću. Bog biva velikim upravo kad nas otuda podiže i izbavlja, a prvi, inicijalni čin te spasonosne geste ljubavi jest Njegovo prigibanje k nama. Prisutni je uvijek Prignuti. Bog blizak dodirom milosrđa. Tu istu Božju osobitost, među ostalim, nalazimo kod Psalmista: „Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim i on se meni prignu i usliša vapaj moj.“ (Ps 40,2) Biblijsku povijest spasenja, dojmljiv narativ o Božjem prilasku ljudima, ne valja shvaćati prema paradigmi vertikalne osi koja dramatično presijeca horizontalnu ravan ljudskoga stanja. Ako je grješnost stanje korjenite iskrivljenosti naše naravi, onda je putanja milosti upravo takva da brižljivo prati i dohvaća to stanje dodirujući ga vlastitom krivuljom sagibanja. Do nečega paloga dolazi se sagibanjem. Ta, što li je milost nego Božje nagnuće čovjeku! Inclinatio Dei ad hominem.
Nagnutost malenomu odlika je Božje veličanstvenosti. Tom je gestom došao među ljude i takav prošao svijetom, sve do časa kada je sve ono ostvareno prignućem proslavljeno događajem Kristova uzdignuća (ανάσταση του Χριστού). I Božje utjelovljenje, Apostol malenosti, razumije kao naklonost ljudskomu, svemu što treba ruku pomoći i izbavljenja. Božja sklonost malenomu i neznatnomu započinje Božićem. Slava u kojoj se kruni ljepota takve podižuće ljubavi dovršava se Uskrsom. Sve kršćanske pobude ljubavi nastavljaju ono što je započeto Božjom samoopljenom (κένωσις), inklinacijskim činom kojemu Pavao sriče glasoviti hvalospjev, povezujući slavu imena Božjega s činom prigibanja koljena svekolikoga stvorenja i svih kozmičkih sila u Njegovu čast: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: “Isus Krist jest Gospodin!” – na slavu Boga Oca.“ (Fil 2, 6-11). Jedino se pred Bogom ljubavlju sklonom čovjeku treba prignuti svako koljeno. Samo Njemu dugujemo slavu, čast i hvalu. To je Bog koji dobro poznaje teret onoga biti čovjekom – patnju, grješnost, izgubljenost, odbačenost, nesavršenost, ranjenost… Njemu je uistinu stalo do svih onih koji pred Njegovim samilosnim očima posrću, lutaju, propadaju i već pomalo odustaju od hoda dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga… (Tin Ujević). Prignut, uzevši lik sluge ljubavi, takvima pruža ruku milosrđa, oprosta, oslobađanja i ohrabrenja.
Mudrost i snaga Kristova križa izriče slavu Spasitelja koji se dao sramotiti, poniziti, vrijeđati, mučiti i ubiti radi nas i našega izbavljenja. Bog koji pogiba zato što nam se, s ljubavlju, bez pridržaja prigiba. Pred takvim Bogom ne pristoji se biti uspravan. Naša čestitost nije ona uznositosti, samohvale, uzdizanja i sebeljubne ispravnosti. Daleko od toga da svima nama ne godi kad nas urame u okvir pohvale, laskajući našem egu. Svijetu su drage, jer su mu po mjeri, podignute i okomite figure slave, poznatosti, značaja i časti. Sve ono što se danas metaforom uzdizanja običava nazivati zvjezdanim. Ali, što se vrijednoga i bitnoga gubi takvim veličanjem čovjeka? Zacijelo ljudskost, empatičnost, malenost i ranjivost. Ono prvo što Bog u nama vidi dok se povija da nas sačuva i spasi. Njegove su oči pravo svjetlo naše vrijednosti.
Želiš li ga razumjeti i biti mu blizak, tad prigni svoje srce i započni ljubiti sve ono maleno po kojemu se Bog proslavlja.
Budi velik, prigni se…
lic. theol. Hrvoje Petrušić
