U svojoj knjizi La Légende des Anges Michel Serres, nedavno preminuli francuski filozof i akademik, piše o anđelima ne samo kao o religijskim bićima, nego kao o simbolima komunikacije, učenja i povezivanja. I etimologija nam govori dosta toga: ἄγγελος na grčkom znači glasnik, vjesnik, prenositelj
»Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.« (Matej 10, 26-27) Ne govorim li djelom ljubavi, plašim se. Strah
Osvrni se oko sebe i pogledaj sebi slične, kad već propuštaš uočiti vlastite manjkavosti.Drugi ti zrcale tvoje nezavidno stanje, govore ti o tebi svojim slabostima, svjedoče ti nasušnu potrebu mudrosti svojim ludostima, jer bezbroj njih pada na iste mamce iskušenja i podliježe snazi svojih slabosti,
Najučinkovitije oruđe pedagogije jest ambijent: biti okružen ljudima koji nisu samo zadivljujući primjeri učenosti i sposobnosti, već veličine u svom postojanju, mjerodavni egzemplari valjanoga načina života. Okoristiti se onima koji mudro rabe vlastiti život, učiti iz života drugih, oznaka je plodonosne pouke. Nikakva korist od bezbroj
Udaljenost je ono što čini bližnjega. Različitost ono što ga čini mojim. Između domaćeg i stranca, zdravoga i bolesnog, imućnog i siromašnog, radosnog i ožalošćenog… Valja ju prijeći da bi bližnjega učinili svojim. Rečeno je „ljubi bližnjega svoga“: učini korak kojim daljina, koja ga čini
Molitva je – baš kao i svaki ljubavni odnos - i pitanje strasti. Puno više od pukoga razgovora s Bogom, ona je bliska razgovoru ljubavnika. Zahtjeva intimnost, iskrenost, predanost, svoje vrijeme i mjesto te, konačno, naročitu vrstu pozornosti koja se duguje i pruža samo nekomu
Obično vidimo samo ljude. U nečijem licu - svakoga, ma bilo koga. Izmiče nam čovjek. Prizor u kojem kao aureola sjaji svetost osobe. Sasvim rijetko uspijevamo (u)vidjeti čovjeka – neponovljivu izuzetnost očitovanu njegovim životom; onu nezamjenjivu nijansu koja na platnu vremena čini osobitu boju nečijeg
Igra? Nikada mi nije palo na pamet da sebi osvijestim činjenicu da je život najljepši baš u trenucima igre. Djetinje, nevine, čiste i bezazlene. Opuštenost, lišenost interesa, čisto veselje i razigranost bez pritiska rezultata i ishoda jest, u svojoj srži, radost života. Igra je, zacijelo,
Nietzscheova misao da je gramatika uzrok tomu da se ljudi ne uspijevaju riješiti ideje Boga, teološko-detektivskom umu, začudo, izgleda potpuno točna s obzirom na uvjete koje ljudskomu razumu postavlja unaprijed dano pravilo mišljenja, pisanja, govorenja, izricanja… Sudeći prema toj analogiji i sam Bog propisuje svojevrsnu
Natmuren je pretvorio vodu u vino? I razgalio svatove. Sav ozbiljan pružio je ruku mrtvacu i oživje ga? A ovaj zaplesa od radosti. Očajan i iznuren uspeo se na križ? Na kobno mjesto muke i plača. Žalostan je, kažu, i umro. Napojen žučju i octom,
