Obično vidimo samo ljude. U nečijem licu - svakoga, ma bilo koga. Izmiče nam čovjek. Prizor u kojem kao aureola sjaji svetost osobe. Sasvim rijetko uspijevamo (u)vidjeti čovjeka – neponovljivu izuzetnost očitovanu njegovim životom; onu nezamjenjivu nijansu koja na platnu vremena čini osobitu boju nečijeg
Igra? Nikada mi nije palo na pamet da sebi osvijestim činjenicu da je život najljepši baš u trenucima igre. Djetinje, nevine, čiste i bezazlene. Opuštenost, lišenost interesa, čisto veselje i razigranost bez pritiska rezultata i ishoda jest, u svojoj srži, radost života. Igra je, zacijelo,
Nietzscheova misao da je gramatika uzrok tomu da se ljudi ne uspijevaju riješiti ideje Boga, teološko-detektivskom umu, začudo, izgleda potpuno točna s obzirom na uvjete koje ljudskomu razumu postavlja unaprijed dano pravilo mišljenja, pisanja, govorenja, izricanja… Sudeći prema toj analogiji i sam Bog propisuje svojevrsnu
Natmuren je pretvorio vodu u vino? I razgalio svatove. Sav ozbiljan pružio je ruku mrtvacu i oživje ga? A ovaj zaplesa od radosti. Očajan i iznuren uspeo se na križ? Na kobno mjesto muke i plača. Žalostan je, kažu, i umro. Napojen žučju i octom,
„Isus se sagne pa stade prstom pisati po tlu. A kako su oni navaljivali, on se uspravi i reče im: “Tko god je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. (Iv 8, 7-9) Prava se
Postoji tek jedno osnovno pravilo duhovnosti na kojem počivaju sva ostala načela čovjekova uzdizanja k Bogu: do istine ne dolazimo ako u traganju za njom ostajemo uvijek isti. Pouzdan znak da smo blizu istine nudi naše iskustvo postajanja drukčijima. Tko traži istinu, treba se sam
Kako se može za života (na)učiti umiranju? Nije li to nalik besmislenoj obuci koja nas želi osposobiti za nešto što nikada nećemo biti u prilici učiniti jer trenutak smrti nije dio života? Znači li to oblikovanje takva života, u kojem je smrt nekakav logičan, smisleni dio,
Ljubiti nekoga ne znači strasno željeti imati ga samo za sebe. Umjesto posesivnosti, koja škrto čuva i guta vrijednost, ljubav je velikodušna moć pružanja sebe drugomu i njegova obogaćenja sobom, kako bi onaj kojeg volimo bio još ljepši, još vrjedniji i što bogatiji. Volim -
Jedina stvar, kojoj se vrag iz mraka svojega pokvarenog bića iskreno klanja, njegov je vlastiti ego – istovjetan sjedištu svega zla kojega poznajemo. Ako je darivanje ljubavi sama srž Božjega života, hladna sebičnost je jezgra napajanja demonskoga što život omata ovojem smrti. Vrag ne uvjerava
Jelo, neophodno za naš život, podsjeća nas na činjenicu da nešto uvijek mora biti žrtvovano kako bi netko drugi postojao, živio i rastao. Smrt, dublje pojmljena, nije samo kraj života, već i njegov osnovni preduvjet. Tlo, upijajući u sebe smrt beživotnih tijela, potom rađa novim
