Natmuren je pretvorio vodu u vino? I razgalio svatove. Sav ozbiljan pružio je ruku mrtvacu i oživje ga? A ovaj zaplesa od radosti. Očajan i iznuren uspeo se na križ? Na kobno mjesto muke i plača. Žalostan je, kažu, i umro. Napojen žučju i octom, izrugan, ostavljen, okrutno prikovan za drvo i okrunjen trnjem k sebi u raj pozva razbojnika. Kao na piće ili gozbu. Zar i treći dan po Pismu bijaše tužan i ozbiljan, za sobom ostavivši sva ništavila i praznine svih grobova? I kad mu dirnuše još svježe rane, ostade li taj radosni vjesnik bez ijednog smiješka? Je li prema Emausu koračao zaleđena lica bez tračka radosti? Pri lomljenju kruha ostade li to Lice neozareno, pred braćom, bez ikakve crte veselosti?
Ne. Ne vjerujte da se Isus nikada nije smijao. Jer, u svemu nam bijaše sličan, osim u onomu u čemu mu sami nismo slični. U grijehu što rastužuje i žalosti sve ljude. Volio je razigranost i nevinost djece. Pričao je radosnu priču. S krovova, na ulici, navrh gore. Za svakoga. Nju se ne da besjediti nasmrt ozbiljan. Kazivao je priče o nevidljivim, naoko beznačajnim stvarima u životu svakoga od nas; o sićušnim stvarima koje u sebi kriju neizmjernu Božju veličinu. I neprolaznu radost. O gizdavim ljiljanima, bezbrižnim pticama. O golemosti sitnog zrnca, izgubljenom sinu kojeg u mraku propasti pronađe očeva milosrdna ljubav, i dobroćudnom pastiru kojem je jedna zalutala ovca važnija od čitava stada.
Pričao je radosni vjesnik priče nalik vicu za koje gluh ostaje samo onaj kojeg rastužuje ljudska radost. Srcem gluh.
I nenasmijan.
lic. theol. Hrvoje Petrušić
