Kako se može za života (na)učiti umiranju?
Nije li to nalik besmislenoj obuci koja nas želi osposobiti za nešto što nikada nećemo biti u prilici učiniti jer trenutak smrti nije dio života? Znači li to oblikovanje takva života, u kojem je smrt nekakav logičan, smisleni dio, poput odjave koja slijedi nakon završetka filma ili točke na kraju rečenice? Ili, možda, priprava kako bi, ono nepoznato što neminovno slijedi, dočekali što spremniji, sa što manje tjeskobe, opremljeni nadom, utjehom, hrabrošću ili ravnodušnošću? Kao vojnik koji spremno čeka na obračun s neprijateljem.
Vježbanje umiranja tiče se preobražaja viđenja svijeta, kojim nam valja izgubiti prijašnji vid, zemaljske oči navezane na tjelesno, ono isključivo osjetilno, kako bi zadobili nov pogled, sasvim drukčiji od onoga kojim vladaju prohtjevi tijela i naše egoistične strasti. Napuštanje tog osjetilnog načina gledanja na svijet u korist duhovnoga, Platon povezuje s procesom odvajanja duše od tijela, koji se zbiva u času smrti. U tomu smislu, filozofija, kao učenje umiranja, odnosi se na stjecanje umijeća promatranja i promišljanja stvarnosti iz perspektive duše koja je srodna onom nematerijalnom, vječnom svijetu ideja. Njezino je poslanje izbrusiti leće za pogled koji je sukladan onomu istinitom, lijepom i dobrom, što se zrcali u nepromjenjivim, nematerijalnim idejama. Konačan plod tog pogleda je θεωρῐ́ᾱ – istinsko znanje u motrenju. Filozofiranje utoliko nalikuje brušenju leća i podešavanju optike prikladne za uviđanje neprolaznog i vječnog. Platon filozofiranje prispodobljuje vježbi umiranja, želeći time istaknuti kako je riječ o vježbi intelektualnog, duhovnog života, čiji je cilj pronaći jedan nov, nadosjetilni način spoznavanja. Riječ je o prelasku iz nižeg u više stanje uma, o odrazu iz empirijskog ka trascendentnom. Ukratko, o duhovnom uzdizanju od pojave prema ideji. Ono pojavno korespondira s prolaznim i propadljivim. Utoliko odgovara konstituciji leša. Ideja, pak, podrazumijeva neprolazno, nepropadljivo koje se identificira s božanskim i besmrtnim. Filozof, smrtnik koji se odvažio na misao, gonjen je posebnom vrstom žudnje koja ga, za razliku od svih ostalih, odvaja od osjetilnoga svijeta. Taj čudnovati eros ne ljubi ništa što je smrtno i podložno nestajanju. Štoviše, on želi spoznati što se krije onkraj takvoga privida.
Donekle sličnu zgodu nalazimo u pripovijesti iz Djela apostolskih, gdje se govori o Pavlovu obraćenju. (Dj 9, 3-19) Sa smrću staroga Savla, gubi se i njegov prijašnji pogled na svijet a, nakon zasljepljenja usred objave istine, nastaje novo viđenje stvarnosti potpuno drukčijim, Pavlovim očima. Otada je sve ono što se naučava, svjedoči i naviješta, osvjetljeno vjerom u Krista, a pruženo darom objave. Iskustvo ponovnog rađanja po Duhu i umiranja staroga, načinjenog od mesa, Pavao snažno izražava metaforom promjene gledanja na svijet: „Tada je to u mojim očima imalo vrijednost, a sada, radi Krista, smatram to bezvrijednim. I ne samo to, nego smatram da je sve bezvrijedno u usporedbi s najvećom vrijednošću, spoznajom Isusa, moga Gospodina. Sve sam ostavio radi Krista. Sve što sam smatrao važnim smatram smećem, samo da dobijem Krista i da pripadam njemu—ne pravednošću koju mogu proizvesti držeći Zakon, nego pravednošću koja dolazi od Boga, po vjeri u Krista.“ (Fil 3,7-9). Snaga milosti, kojom zadobivamo nove oči prikladne za sjaj slave Božje, snaga je koja podiže iz mrtvih a slabo čini jakim. Tko, poput Pavla, živi zagledan u sjaj slave/prisutnosti Božje očitovane u Kristu, taj sve vrijednosti, čast i slavu ovoga svijeta smatra običnim izmetom, odnosno smećem (σκύβαλα). Na djelu je, proizišlo iz preobražavajućeg iskustva umiranja svijetu, prevrednovanje svih vrijednosti. Obrat koji je Pavao započeo davno prije njegova antipoda, Nietzschea.
Kada bismo, kojim slučajem, vječno živjeli na zemlji, ne bismo mogli, ni znali cijeniti vrijednost svih trenutaka u kojima se odvija naš život. Vječnost bi ih učinila beznačajnima, štoviše, nepodnošljivima. Onaj tko ima neograničenu količinu novca manje ga cijeni od drugoga koji ima samo dva novčića. Razmišljanje o vlastitoj smrti ne mora nužno gasiti svaku iskru vedrine postojanja i sve tmurno bojiti jezovitom crninom ništavila. Ono itekako može pomoći da se bolje i potpunije živi; uputiti da se sa više svjesnosti, žara i poleta iskoristi i proživi svaki trenutak koji nam je darovan, neponovljiv i jedinstven. Najveće je rasipništvo, gubljenje vremena. Kada u bescjenje bacamo to blago, lakoumno uvjereni da ga imamo napretek. Svijest o vlastitoj smrtnosti zove na pravost postojanja upravo zato što predstavlja bitan vid samosvijesti – oročeno vrijeme našega opstanka na svijetu. Ljudi su, po tomu, nalik produktu kojega valja konzumirati u zadanom, prolaznom roku. Uz nelagodnu iznimku koja upozorava na njegovu neodređenost i neizvjesnost. U svijetlu ove spoznaje odvijala se poznata stoička vježba pripreme za životne poteškoće (praemeditaio malorum). Stoički su filozofi savjetovali svojim učenicima da svakodnevno promišljaju o neminovnosti smrti, kako bi na taj način shvatili ozbiljnost i vrijednost ljudskoga života. Primjerice, opominjali su ih riječima: sve što činiš čini kao da ti je posljednje djelo u tvom životu; svaki dan živi kao da ti je posljednji. Njihovi mudri savjeti nisu ciljali na obezvrjeđivanje života u ime svemoćne smrti kojoj ništa ne izmiče, već su isticali dragocjenost sadašnjeg trenutka koji nam smrt može oduzeti svakog trena, pa je najrazboritije ne uzimati ga olako, nego živjeti punim plućima sve dok ne dođe naš posljednji čas. Misao na smrt pomaže živjeti jer baca pravo svjetlo na beskrajnu vrijednost sadašnjeg trenutka. Smrtnik, tako, osnažen mišlju stiče duboku svijest o beskrajnoj vrijednosti postojanja. Stoički memento mori predstavlja vježbu potpunoga, intenzivnoga življenja ovdje i sada. Njihov recept za blažen život nije obilježen nehajanjem za smrt, niti potiskivanjem činjenice da smo smrtni, već se odvija u stalnom podsjećanju na vlastitu smrtnost. To ne vodi u pesimističnu zebnju pred nepoznatim, niti rađa očajem, već budi želju da se dar/dan života potpuno iskoristi.
Živjeti svaki čas kao da nam je posljednji znači nalaziti sreću usred svakoga trenutka koji je, sam po sebi, apsolutna vrijednost. Ta usredotočenost na sadašnjost nema ništa sa stereotipnim stavovima prema životu, koji mogu biti očekivanje lošega (pesimizam) ili nadanje boljemu (optimizam) ili pak žaljenje za prošlim (nostalgija). To je trezveni realizam koji nas uči da se ne živi u prošlosti, ni u budućnosti, nego jedino u sadašnjosti koja nam se nadaje u izuzetnim trenutcima, od kojih je svaki neponovljiva prilika koju je glupo propustiti.
Misao o smrti svojevrsna je škola pozornosti čija prva lekcija glasi: ono najvrijednije u životu jest sam život. Svjesnost o neizmjernoj vrijednosti sadašnjih trenutaka čini siguran dobitak u životnoj igri na sreću. Onaj koji vrjednuje svaki trenutak vlastita postojanja ništa ne uzima zdravo za gotovo. Takvome je sutrašnji dan nenadan, neprocjenjiv dar kojemu se od srca raduje.
Smrt, oplemenjena mišlju, postaje bliskom, tako intimno i neotuđivo naša. Biva pouzdanim vodičem za pravilnu uporabu života. Priječi nehajnost i nesmotrenost u kojoj se olako živi a teško umire. Ukazuje na ozbiljnost i važnost svih prilika koje su nam jednokratno ukazane. Pomisao, da ćemo nešto nepovratno izgubiti, navodi nas da to što čvršće držimo ili što brižnije čuvamo. Slično je i sa životom. Ophoditi se s njime kao s draguljem omogućuje nam življenje njegova bogatstva. Takvo znalačko korištenje života, potpomognuto sviješću o vlastitoj smrtnosti, svojstveno je mudracu. Daleko od svakoga gubitka sebe, u njoj je prepoznao pomoć za valjano življenje. Stoga, kada jednom nastupi, pojavit će se kao konačan znak ili pečat vjerodostojnosti života. Mjera njegove težine. Kao dopuna potpunijeg svjedočenja o njegovu smislu. Nipošto kao dokaz apsurda i ništavila postojanja.
lic. theol. Hrvoje Petrušić
