Natmuren je pretvorio vodu u vino? I razgalio svatove. Sav ozbiljan pružio je ruku mrtvacu i oživje ga? A ovaj zaplesa od radosti. Očajan i iznuren uspeo se na križ? Na kobno mjesto muke i plača. Žalostan je, kažu, i umro. Napojen žučju i octom,
„Isus se sagne pa stade prstom pisati po tlu. A kako su oni navaljivali, on se uspravi i reče im: “Tko god je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. (Iv 8, 7-9) Prava se
Postoji tek jedno osnovno pravilo duhovnosti na kojem počivaju sva ostala načela čovjekova uzdizanja k Bogu: do istine ne dolazimo ako u traganju za njom ostajemo uvijek isti. Pouzdan znak da smo blizu istine nudi naše iskustvo postajanja drukčijima. Tko traži istinu, treba se sam
Kako se može za života (na)učiti umiranju? Nije li to nalik besmislenoj obuci koja nas želi osposobiti za nešto što nikada nećemo biti u prilici učiniti jer trenutak smrti nije dio života? Znači li to oblikovanje takva života, u kojem je smrt nekakav logičan, smisleni dio,
Ljubiti nekoga ne znači strasno željeti imati ga samo za sebe. Umjesto posesivnosti, koja škrto čuva i guta vrijednost, ljubav je velikodušna moć pružanja sebe drugomu i njegova obogaćenja sobom, kako bi onaj kojeg volimo bio još ljepši, još vrjedniji i što bogatiji. Volim -
Jedina stvar, kojoj se vrag iz mraka svojega pokvarenog bića iskreno klanja, njegov je vlastiti ego – istovjetan sjedištu svega zla kojega poznajemo. Ako je darivanje ljubavi sama srž Božjega života, hladna sebičnost je jezgra napajanja demonskoga što život omata ovojem smrti. Vrag ne uvjerava
Jelo, neophodno za naš život, podsjeća nas na činjenicu da nešto uvijek mora biti žrtvovano kako bi netko drugi postojao, živio i rastao. Smrt, dublje pojmljena, nije samo kraj života, već i njegov osnovni preduvjet. Tlo, upijajući u sebe smrt beživotnih tijela, potom rađa novim
Jedan od središnjih pojmova antičke filozofije, kasnije preuzet od strane kršćanske duhovnosti, jest briga o sebi. Odnosi se na pripravu duše (grč. παρασκευή), njezino opremanje ili obuku da se, usvajanjem određenih vještina i umijeća, osposobi za spremno nošenje sa svim mogućim životnim izazovima, zadaćama i
Isusov dolazak na svijet, sa svim svojim upriličenjima i posljedicama, zbio se posve neočekivano i nedokučivo ljudskomu umu. Nitko, zacijelo, ne bi točno onako predvidio vrijeme i način Božjega utjelovljenja, koje se Hegelu učinilo čudovišnim, a Kierkegaardu komičnim. Prvoga je potresla činjenica Božjega padanja na
Čovjekovo najveće umijeće čini vještina (ars vivendi) koju se izvodi na sebi samome: umijeće brige o sebi. Čestit, umno vođen život najbolje svjedoči o majstorstvu svojega tvorca. Svekoliki drugi proizvodi, napravljene stvari i artefakti ljudskih obrta i stvaralačkih zanata, nisu ni sjena “napravi” koja dolazi
