Ljubiti nekoga ne znači strasno željeti imati ga samo za sebe. Umjesto posesivnosti, koja škrto čuva i guta vrijednost, ljubav je velikodušna moć pružanja sebe drugomu i njegova obogaćenja sobom, kako bi onaj kojeg volimo bio još ljepši, još vrjedniji i što bogatiji. Volim – dopuštam ti da rasteš pored mene. Umjesto poriva držanja, dar podržavanja. Ljubav je velika pokroviteljica slobode, jer se potvrđuje tako što drugomu otvara put da postane još vrjedniji naše ljubavi. Hrani rast i bodri stasanje.
Zato je pouzdan znak njezina kopnjenja siguran osjećaj da nas netko guši svojom prisutnošću; ona nelagodna tijesna blizina drugoga koji se nam se nameće kao nekakav zid što zaklanja pogled i koči naš hod naviše, nabolje. Srce u kavezu.
Ljubav ne govori jezikom zabrane, već poziva gestama dopuštanja. Smjelo se otvara drukčijemu od sebe. Ne odaje je stid zatvorenih vrata. Krasi je ponos otvorenih prozora. Ona je tu da našoj slobodi i slobodi drugoga podari oblik u kojem će biti vrijedne življenja, predmetom međusobnog divljenja.
Ljubav je posebna vrsta perspektive jer se ponaša kao da je slijepa za sve ono što joj je nebitno. Predrasuda je mnijenje da onaj tko ljubi naprosto ne vidi nedostatke voljene osobe. Vidi ih, itekako, ali pod svjetlom njihove nebitnosti. Pod kutom njihove predodređenosti za nešto bolje. Ograničenost te perspektive počiva u činjenici da nam je onaj kojeg volimo uistinu – sve. Tko gleda u sve, ostalo drži nebitnim. To je nužno, jer vid djeluje po načelu usredotočenja na bitno i previđanja svega ostaloga. Oči ljubavi uočavaju jedino ono što im je po mjeri, naime, ljepotu drugoga.
“Sljepoća” ljubavi, poseban je način gledanja na svijet, koji stvari, bića i pojave mjeri stupnjem posebne svjetlosti koja ih čini vidljivima. Ono što stoji u tami nije nepostojeće, već nebitno. Ono što sjaji i svijetli ljubavlju nije zamišljeni ideal, već prisustvo dobrote. Tko u ljubavi vidi stvarnu sljepoću, gleda ju svojim kratkovidnim okom zavisti. Iz svojega uskog, uskogrudnog i nebitnog prikrajka tame. Sklonjen u spilju samoljublja, glupavo se podsmjehuje onomu što uopće ne razumije. Čini mu se opsjenom, opijenošću zaluđenih. Platonov nas mit o pećini, ponajprije, svojom pedagogijom strastvenog zaljubljenika u mudrost, poučava o optici ideje. Do istine/ideje, svega vječnoga i neprolaznoga, dolazi se jedino osvjetljen ljubavlju. Jer jedino ljubav može istrajati, vremenu, konačnosti i smrti usprkos. Iz njezina se očišta nazire trak beskrajnosti, bljesak istine, jasan snop otkrivenja. Drugima, koji na svijet ne gledaju očima ljubavi, onima pogođenima mrenom mraka i neznanja, sve to nalikuje izmišljotini ili varci.
Naprosto tako, jer onomu tko dugo obitava u tami svjetlost se čini bolnom.
A istina zasljepljujućom.
lic. theol. Hrvoje Petrušić
