Postoji tek jedno osnovno pravilo duhovnosti na kojem počivaju sva ostala načela čovjekova uzdizanja k Bogu: do istine ne dolazimo ako u traganju za njom ostajemo uvijek isti. Pouzdan znak da smo blizu istine nudi naše iskustvo postajanja drukčijima. Tko traži istinu, treba se sam promijeniti. U pozadini tog zahtjeva stoji fenomen prepoznavanja i srodnosti. Valja se osposobiti za istinu, postati joj nalik. Inače joj nećemo moći pristupiti. Izmaknut će nam, neprepoznata i skrivena. Dakle, duhovna potraga za istinom zahtijeva promjenu u životu.
Duhovnost je, stoga, trud da se bude po mjeri onoga što se traži. Ne nudi rješenja, jer ne pruža odgovor na postavljena pitanja i postojeće probleme. Naime, odgovara na poziv. Ocrtajmo profil onih koji su se otisnuli na put u nepoznato svojim odazivom na zov, drugima nečujan i nepostojeći. Njihov lik odiše neobičnošću i tajnom. Neiscrpno otkrivanje onoga za čime se pošlo, praćeno je presvlačenjem kože staroga ja, preobražajem i iskustvom rađanja nečega novoga. Zov pokreće hod koji istovremeno udaljuje i približava. Stupanj bliskosti istini mjeri se udaljenošću od točke započinjanja mijenjanja samoga sebe. Upečatljiva crta, po kojoj je taj lik najuočljiviji i jedinstven, njegova je odlučnost da odabere svoj život. Obraćenje, s kojim se začinje svaki duhovni put, zapravo je nepokolebljiva odluka da se odredi, izabere i usmjeri vlastita egzistencija prema žuđenoj istini. Oni koji ga nisu doživjeli ne biraju svoj život, već su na nj osuđeni. Postoje u zagušljivoj, mučnoj atmosferi nametnute nužnosti. Nevažno je li uzrok odabira hrabrost, nezadovoljstvo, nemir, žeđ za smislom i glad za nečim uistinu vrijednim življenja, svejedno stoji da osoba u sebi prepoznaje poticaj koji je usmjerava prema tajni, znajući da treba postati drukčija ako joj želi biti blizu. To je nutarnji zov koji osoba čuje, zov za buđenjem, ustajanjem, hodom i uzdizanjem. Ne da se ničime utišati niti se može tek tako prečuti. Od nas traži da do kraja proživimo izabrano, bez obzira na sve okolnosti, zapreke i izazove, unatoč neshvaćanju drugih, usamljenosti, ismijavanju, osporavanju i našim neizbježnim posrtajima.
Iz korijena obraćenja postupno izrasta mladica vjernosti, buduće deblo nepopustljive veze istine i njome prizvanoga bića. Svetokrug posvećenog, izabranog života je osvijetljen onime što razum svijeta ne vidi. Svaka aureola (a sveci su junaci tih izabranih života) sjaji tajnom. Na to nas upućuju slike i crteži svetačkih likova, oko čijih pojava svijetli sjajni krug kao određena sfera, ozračje njihovih života. Usporedimo to sa zaokruživanjem, označavanjem radi isticanja njihove osobitosti i izuzetnosti. Svetačka gloria nema ništa sa slavom poznatosti, sa slavnošću omogućenom pažnjom javnosti usmjerenom prema nečijem liku i djelu. Neviđenost koja krasi nekog sveca sebe duguje vlastitim nevidljivim i neshvatljivim razlozima – tajni od koje živi. Što je tajna veća, obraćenje je dublje, a posvećenost snažnija. Zato nećete naći sveca koji bi objašnjavao svoj izbor života kao gotovu, upakiranu istinu. On ga, naprosto, živi. U očima drugih izazvat će sumnju, osudu, nevjericu, nerazumijevanje, divljenje, čuđenje, pohvalu… ali rijetko kad istinsko shvaćanje. Jer, shvatit ga može jedino onaj tko poput njega živi – drukčije. Svoj izbor, vlastitu Tajnu.
lic. theol. Hrvoje Petrušić
