Udaljenost je ono što čini bližnjega. Različitost ono što ga čini mojim. Između domaćeg i stranca, zdravoga i bolesnog, imućnog i siromašnog, radosnog i ožalošćenog… Valja ju prijeći da bi bližnjega učinili svojim. Rečeno je „ljubi bližnjega svoga“: učini korak kojim daljina, koja ga čini takvim, biva ukinuta. Iskorak dobročinstva, milosrđa, ukratko, ljubavi. Kršćanska ljubav nema svojstva romantične prisnosti, snažnih emocija i strasti privlačnosti. Nije ljubav ljubavnika. Ona je davanje svojega drugomu kroz djela milosrđa: utješiti, zaogrnuti, pohoditi, savjetovati, nahraniti… To je ljubav koja svjedoči da je najbolji dio nas ono što dajemo drugima. A najosobitije naše obilježje ono što činimo različitima od sebe.
Bližnji mi nije blizak krvlju, ni srodan podrijetlom, sličan statusom, nalik svjetonazorom, niti bilo kakvom pripadnošću. Po tomu mi je dalek i upravo zato je moj bližnji. Ono meni najdalje trebam voljeti kao meni najbliže. Dakle, kao sebe samoga. Najdalje lice je lice moga neprijatelja. Tu je različitost dovedena do svojega vrhunca kroz mržnju koja živi od raskola. Zato je ljubav prema neprijatelju krajnji nalog ljubavi prema bližnjemu. Tu je udaljenost lica od lica najveća. I baš tu je kršćanska ljubav kao moć približavanja meni stranomu, čudnom, neugodnom i onom što budi zazor, na kušnji. Zapravo, nikakav podvig duha ne počiva u ljubavi prema istomu. Lako je voljeti sebi slične.
Tko je MOJ bližnji? Komu se trebam približiti? – Sebi i najdaljemu. Kako? – Tako što ćeš mjeru ljubavi koju čuvaš za sebe dati drugomu; željeti mu ono što želiš sebi; činiti što sebi činiš.
A prije svega, treba voljeti sebe ljubeći Boga. Jer, čovjek umije naći bezbroj načina da se udalji od sebe i u sebe upiše razliku zbog koje sam sebi postane stran i nepodnošljiv. Daljina može počivati u nama samima. Da bi dospio do drugoga, trebam poći od sebe. Voljeti se ljubavlju koja može biti darovana drugomu. Štoviše, onomu najdaljemu kojega zovem – moj bližnji.
lic. theol. Hrvoje Petrušić