Jelo, neophodno za naš život, podsjeća nas na činjenicu da nešto uvijek mora biti žrtvovano kako bi netko drugi postojao, živio i rastao. Smrt, dublje pojmljena, nije samo kraj života, već i njegov osnovni preduvjet. Tlo, upijajući u sebe smrt beživotnih tijela, potom rađa novim životom. Gostoljubivo prepuštanje mjesta rođenju novoga bića pretpostavlja iščeznuće i napuštanje, smrt staroga. Time se uspostavlja zajedništvo mrtvih i živih, bratstvo stvorenja u predanju i primanju, smrti i rađanju – uzajamna veza potrebitosti svih stvorenja. U tomu je pogledu svačiji život dug prijašnjim životima.
Objed je brisanje međe što dijeli neživo od živoga; ostvarenje učešća žrtve i njezina korisnika u činu što istovremeno pruža i uzima, troši se i privrjeđuje, pri čemu se najočitije izražava naša pripadnost svijetu i satkanost naših bića od svih elemenata, tvari i sila koje ga sačinjavaju i njime ravnaju. Samo biće koje jede pripada ovomu svijetu, jednako kao i ono koje tomu pridonosi.
Od svih mogućih prilika i oblika ovoga mnogolikoga svijeta, Bog – među nas dospio kao dijete ugošćeno u Kući Kruha (Bet Leḥem) – odabire prilike kruha i vina, hrane i pića kao otajstveni znak svojega sakramentalnoga prisustva. Tijelo Djeteta, Corpus Domini, udomaćilo se među nama i postalo – kao sve hranjivo, živodajno i ljekovito – dio našega bića, a mi, blagujući, sudionici Božjega života. O Bogu valja misliti, u kategoriji bliskoj nutricionizmu, kao o vječnoj međusobnoj nadohrani ljubavlju Trojice, gdje svatko – u svezi Oca, Sina i Duha Svetoga – daje ono istinski svoje te jednako prima od drugoga.
Gozbom Jaganjčevom, zalogajem i gutljajem pokazuje nam se Ljubav okrenuta prema svemu stvorenomu. Konačno, niti jedno osjetilo nije ostalo izuzeto Objave. Ljubav se daje vidjeti, čuti, opipati, mirisati i okusiti. Euharistija, još jednom, na najmaterijalniji način očituje Stvoritelja koji brine, podiže i othranjuje svoja stvorenja kao Hranitelj i Životvorac.
Crkva je zajednica sastavljena od onih koji potječu od istoga stola, koji skupa blaguju i žive od istoga kruha. Stoga se naše kršćanstvo (pripadanje tom Stolu), njegova zrelost i punopravnost, mogu mjeriti odnosom prema hrani i svemu onomu što ju donosi na stol – prirodi, okolišu, trudu i radu drugih, nevolji gladnih i siromašnih… Nema jeftine hrane jer svako jelo iziskuje žrtvu i mukotrpan doprinos nekoga drugoga. Postoji jedino nezahvalnost namirenih i neodgovornost zasićenih. A takva nezahvalnost je grijeh izravno usmjeren protiv samoga smisla euharistije. Ne bi trebalo biti odbačenih koji, poput siromašnoga Lazara (Lk 16, 19-30), životare od odbačenih mrvica onih što se truju izobiljem. Nitko na ovomu svijetu ne bi trebao sam samcat jesti, jer stol priziva zajedništvo i svima je namijenjen. Prostrt za svakoga tko sa zahvalnošću umije primiti darovano.
Ono što pojedemo i popijemo postaje dio našega bića – svi bivamo živi po onomu što nas hrani i napaja. Stvoriteljev je naum u sve živo usadio međuovisnost, nesamodostatnost i potrebitost. Svatko treba drugi život (Božji, majčin, očev, životinjski, biljni…) da ga začne, iznese, njeguje, othrani i podigne, da ga održi na životu. I vrt, iz kojega se snabdijevamo plodovima i namirnicama, sam traži našu njegu, trud, znoj i brižnost. Ne zaboravimo da je „u početku…“ ovaj svijet zamišljen i načinjen da bude vrt života povjeren Adamu, vrtlaru načinjenom od zemlje. Svi smo sudionici svijeta uzajamnih potreba i samopožrtvovnosti i niti jedan život nije moguć bez toga sebedarja i velikodušnog samopredanja. Sjeme treba zemlju, u kojoj počivaju tolika tijela nekoć živih, a tlu je potrebna klica da bi ostvarilo svoju majčinsku svrhu materije u službi života.
U svojemu korijenu, život je – dar. Živimo darovano (1 Kor 4, 7-8), uživamo predano, nudimo dobiveno – od bića k biću – jer ništa što jesmo nije naprosto samo naše, ništa nemamo s punom zaslugom posjednika. Svi mi – žitelji Kuće od kruha – ne možemo sebe s punim pravom držati zaslužnim vlasnikom i gospodarom života. Njega – baš kao i jelo koje ga uzdržava – primamo kao dar. Ispravan stav prema životu, na kojem se temelji sva odgovorna ekonomija i politika pravednosti, počinje i završava sa zahvalnošću.
U domu onih koji blaguju i dijele kruh od Ljubavi.
lic. theol. Hrvoje Petrušić
