Jedina stvar, kojoj se vrag iz mraka svojega pokvarenog bića iskreno klanja, njegov je vlastiti ego – istovjetan sjedištu svega zla kojega poznajemo. Ako je darivanje ljubavi sama srž Božjega života, hladna sebičnost je jezgra napajanja demonskoga što život omata ovojem smrti. Vrag ne uvjerava u ništa drugo osim u presudni značaj našega ega. Sudi o nama, sudeći po sebi. Obraća se isključivo nama, mameći nas našim željama, koristima, užitcima, maštanjima, interesima… ne mareći nimalo za Drugoga. Utoliko se čini „izvjesnijim“ od Boga – uzeto po mjeri ovoga svijeta – jer se prikazuje i pokazuje u onomu što je njegov sjaj i njegovo blago. Princ je ovoga svijeta. Da! Vrag je očiglednije biće od Boga – kao vjerno zrcalo naših zala, prokletstava i bijeda.
Svoju osobnost gradi – kao svaki parazit – na tlu dobrote koju nastoji razoriti i koju mrzi, baš zato što ju sam vlastitim snagama nikada ne može stvoriti. On je biće oduzimanja, nesposobno išta darovati. Zato ljubomorno nastoji prisvojiti sve ono što sam nema, i učiniti ga nalik sebi – ništavnim, praznim i smrtonosnim. Nalik je tumoru koji izjeda tkivo iz kojega izrasta, bujajući, otuđeno i zloćudno, mimo svake svrhe i suvislosti. Vrag je parazit na svakom stvorenom biću. On živi hraneći se mržnjom spram dobra kojeg ne može imati, niti živjeti. Trovač je i prijetvornik. To je njegov vlastiti pakao u kojeg želi smjestiti svako biće stvoreno iz ljubavi. U Njegovoj sjeni životari, kradući i kvareći tuđe živote. Nastao je samoskrivljenim padom – otud je bit njegova dijaboličnoga bića činjenje svega vrijednoga propalim i izopačenim. Nesposoban je za bilo kakvu povezanost i sjedinjenje. Sijač razdora i uništavač svih prisnosti. Nastupa kao opsjedatelj koji nasilno otima i zaposjeda ono što mu ni po čemu ne pripada. Nije neosnovano nazvati ga kradljivcem duša. Takvo mu nečasno ime baš pristaje.
Sveto Pismo svjedoči o mnogobrojnim licima Nečastivoga: klevetnik i sumnjičavi optužitelj koji svakomu tragu dobrote i krjeposti želi pronaći pokvaren korijen samoljublja i koristoljublja. Takav je Sotona – protivnik ljudi i Boga iz knjige o Jobu. Zavodljivi poticatelj na bunt i neposluh spram Boga – otrovna je zmija propasti s početka Biblije. Pismo mu, odmah na svojim prvim stranicama, pripisuje masku nečega prijetvorno otrovnoga i skriveno opasnoga. Uzrokuje prvi razdor između Stvoritelja i stvorenja, unoseći nered u izvorno jedinstvo i sklad koji se potom pretače na čitav ljudski rod obilježen padom i gubitkom rajskoga stanja. Od samog je začetka prisutan gdje god se zbiva(lo) zločinačko razdvajanje i suprotstavljanje protivno Božjoj volji (Adam i Eva, Kain i Abel). Psalmi nude preko stotinu pseudonima Zloga; svi odreda upućuju na to da je njegova uloga optuživanje, potkazivanje, klevetanje, ocrnjivanje i pervertiranje dobra. Stoji iza zloslutnih naziva poput čovjeka nasilja i bezakonja, donositelja sramote i kovača nevolje.
Nije nam dalek, i nipošto nije fantazma. Još je manje relikt mitskoga jezika kao personifikacija čisto ljudske podmuklosti i zloće. Najstvarniji je baš onda kada mislimo da zasigurno ne postoji. Skriven iza zavjese svojega osporavanja. Najzloćudniji biva djelujući iz potaje svojega nijekanja. Služi se primamljivom zamkom laži i privida. Živi u svakoj našoj želji koja se obara na drugoga a nas pretvara u hodajuća samoljubiva božanstva, u slijepu strast egoizma koja sve pred sobom guta i uništava. Lijepo reče Tin Ujević: đavao čuči u našem gordomu Ja. I Pascalu je njegovo ja bilo mrsko. Jer, upravo ono poteže mač i siječe glave, razara ljubavi, sije malodušje, u sve ulijeva gorčinu, silu i razdor, sve boji sivilom i u dnu svake vjere nazire prijevaru. Toliko je izvjestan, da u njega ni ne treba vjerovati. Ćutimo ga i kada se naše oči sklope. Toliko je očit njegov mrak. Stoga, čuvajmo se svih očiglednosti iza kojih se krije naše pokvareno i trulo Ja: njemu najdraža maska.
Svetac nema svoje ja: ono je predano Bogu. Zato je najveći među nama, siguran od samoljublja koje svaku ovozemaljsku veličinu unakazuje i unizuje. Raste bogolikošću idući kraljevskom stazom poniznosti, ocu laži neprohodnom. Najkraći put do Boga, nipošto i najlakši, naširoko zaobilazi naše oholo ja. Otajstvo je naše vjere da se Najuzvišenije milošću nastanilo u najmanjemu. Od utjelovljenja Bogočovjeka do oboženja ljudske naravi na djelu je jedna te ista teologika ljubavi. Suprotno padu, ostvaruje se kao snaga uzdizanja ili djelo spasenja.
lic. theol. Hrvoje Petrušić
