Često smo svjedoci propitkivanja ispravnosti isticanja vjerskih obilježja i svjedočenja vjere u javnom prostoru. Sve ostalo je prihvatljivo, ali vjera?!
Ima ih, itekako, koji se trude vjerska obilježja što više gurnuti u stranu, učiniti ih što manje primjetnima. Onemogućiti gradnju vjerskih objekata, usporiti njihovu obnovu.
Za takvo postupanje uvijek se nalaze snažni argumente koji se, u suštini, svode na osobnu netrpeljivost. Oštetiti vjerske objekte, vjerska obilježja – ima ih koji u tome pronalaze svoje zadovoljstvo. U tome je njihov uspjeh. Omalovaže li, narugaju li se vjerskim sadržajima – smatraju to svojom dosjetljivošću.
Onima koji ne trpe vjerska obilježja, predmete koji se odnose na vjeru i svjedoče o njoj, još su veća smetnja živi vjerski znakovi, ljudi koji žive svoju vjeru, koji je žive radosno i predano, bez uzmicanja i prikrivanja. Po naravi stvari, osobito će mu smetati vjeroučitelji koji svojim životom, svojim riječima i djelima, svime što jesu, u svim svojim odnosima i nastojanjima svjedoče svoju vjeru, žare ju u svome vremenu i prostoru – i to bez samoisticanja i nametljivosti – kao svoje temeljno ljudsko određenje.
No, zar bi to što nekome smeta nečija vjera bio dobar razlog za opredijeliti se na neodređenost, da zamagli svoje iskustvo i pristup životu, da ‘ublaži’ svoj žar, odmakne se od srca svoga života i tako se primakne onome što se smatra prihvatljivim za druge, svojevrsnim zajedničkim nazivnikom koji, u tom slučaju, isključuje njegovo životno određenje?
Ne može se nikome pomoći tako da se odmogne Evanđelju, da ga se iznevjeri. Živjeti obilježen svojom vjerom, živjeti svoju vjeru znači biti svjestan svoje osobnosti, ustrajati u jednostavnosti, ustrajati dostojanstveno. Imati čvrstine i hrabrosti na putu koji je čovjek prepoznao svojim.
Slobodu da budemo ljudi vjere, da budemo vjerodostojni – u konačnici – nitko nam ne može oduzeti. Pitanje je samo koliku smo cijenu spremni za to platiti, i to ne da bismo se u bilo kojem smislu izdignuli, nego da bismo se istinski i životno primaknuli onome na što nas upućuje Evanđelje: da uistinu budemo Božja djeca, Božji ljudi. I da u svakome, ma što da nas dijeli, vidimo brata, sestru.
Stjepan Lice
