Dobro došli na portal Mreže Riječi

Sjedeći uz more, odmarajući tijelo i dušu, čovjek se zatekne u otkrivanju tajni života, prima pouku o temeljnim vrijednostima života: što život jest, a što nije; što jest evanđeoski, a što nije.

Prisjećam se: dječak je stajao uz more držeći u rukama gomilu igračaka. Oko struka mu napuhani kolut. Njegova se igra svodi na to da nitko ne može do njegovih igračaka. Ni njemu ne služe nizašto.

Prisjećam se: baka je neodlučnu unučicu ohrabrivala da uđe u još, barem za nju, nedovoljno toplo more. Pokazivala joj je na jedan poveći plosnati kamen u plićaku i tumačila joj da je to kamen za navikavanje. Djevojčica je kraće vrijeme stajala na tom kamenu i potom se ohrabrila da uđe dublje. I jednako tako svaki sljedeći put.

Prisjećam se: jedan je otac pomagao svojoj kćerkici da uđe u more tako što je išao pred njom, pokazivao joj kako da mimoiđe kamenje oštrih bridova i tako dođe do svog prostora za igru u moru. Svaki put kad je htjela ući u more, pitala je: „Tata, gdje je putić?“ A njezin je otac spremno ustajao i išao pred njom.

Prisjećam se: lijepa mlada obitelj – roditelji i tri djevojčice – sjede uz more. Djevojčice svoga oca oslovljavaju s „mama-tata Robi“. Majka im u nekom trenutku priprema jelo. Jednoj na krišku kruha maže paštetu, drugoj sirni namaz, trećoj Nutellu – svakoj prema njezinoj želji. Djevojčice, nakon što pojedu unutarnji dio kriške, koricu daju svome ocu. A on ih spremno prihvaća i jede redoslijedom kako mu stižu u ruku. Netko u blizini uz osmijeh kaže: „Mama-tata-kanta Robi“. 

Prisjećam se: dvoje dolazi na plažu. Idu jedno uz drugo. Svatko od njih nosi svoje stvari. Svatko od njih rasprostire svoj ručnik. Svatko od njih iz svoje torbe vadi svoje jelo. Kad odlaze, svatko od njih skuplja svoje stvari, stavlja ih u svoju torbu, pa torbu na ramena. I tako idu jedno uz drugo.

Prisjećam se: tri naraštaja jedne obitelji zajedno na plaži. Između njih pas. Psić. Svi se njime bave: da ga nahrane, osiguraju mu hlad. Pozdravljaju ga kad dolaze. Pozdravljaju kad odlaze. Jedni na druge ne osvrću se odviše. 

Prisjećam se: iz dana u dan, u kasnije poslijepodne, neki čovjek već zamakao u dobi, dovodi svoju ostarjelu majku, koja se izrazito teško kreće, do mora. Ulazi s njom u more katkada do koljena, katkada do struka, kako njoj odgovara. I tako njih dvoje stoje poduže vrijeme. Potom ju on pažljivo izvodi na obalu, pomaže joj sjesti. Kažem mu da je dirljivo koliko je ljepote u njegovom odnosu prema majci. „Pa kad se ona tome toliko raduje“, odgovara mi on jednostavno.

Prisjećam se…

I tako, uz more, čovjek, ako se samo malo osvrne oko sebe, ulazi u prispodobe. Postaje dio njih. Kamo li sreće: na dobar način.

Stjepan Lice