“Miruj, onda i znaj, da Bog sam ja, uzvišen među narodima, uzvišen nad zemljom” (Psalam 46,10)
Ovaj citat iz Svetoga pisma mnogima je omiljen jer je tako izravan i istinit. Svima nam je potrebno podsjećanje da je Bog Bog, a mi nismo. Upravo nam tišina pomaže prepoznati tu istinu. Zapravo, biti miran i sabran nužan je dio duhovne obnove. Jeste li ikada primjetili neku duhovnu tradiciju koja ne uključuje tišinu kao način da se postigne duhovno blagostanje? Mislim da niste.
Svaka duhovna tradicija prepoznaje tišinu (samoću, šutnju i sl.) kao temeljno načelo za postizanje duhovnog rasta. Zapravo, ideja svjesnog ulaženja u tišinu toliko je važna u židovsko-kršćanskoj tradiciji da je uvrštena među Deset zapovijedi: „Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.”
Živimo u kulturi koja naglašava djelovanje kao najvažniju mjeru čovjekove vrijednosti. Čak i reklame za odmor ističu sve aktivnosti koje možemo raditi dok smo ondje! Iako je važno biti produktivan, moramo znati da naša produktivnost nije neograničena. Poput baterije koju treba ponovno napuniti, i mi se trebamo „priključiti” na božansku energiju kako bismo se obnovili. To činimo vršeći Treću zapovijed. Nije li sjajno da jedna od Deset zapovijedi zapravo kaže: „Uzmi slobodan dan!”?
Kada ne uspijemo stati i odmoriti se u duhu subote, riskiramo da postanemo „ljudska djelovanja” umjesto „ljudska bića”. Kao osobe stvorene na sliku i priliku Božju, to je iznimno važno. Prisjetimo se da se Bog objavio Mojsiju kao veliki „Ja jesam”. Kada je Mojsije upitao Boga za njegovo ime, Bog nije odgovorio „Ja činim”, nego „Ja jesam”. Bog je Stvoritelj ljudskih bića — sama bit postojanja jer On jednostavno jest. Tijekom korizme, Duh Sveti nas poziva da se „priključimo” na božansku energiju potičući nas da odvojimo vrijeme jednostavno za bivanje.
Na duhovnoj razini, odvajanje vremena za tišinu povećava našu svijest.
Podsjeća nas da je Bog onaj koji upravlja. Stalna zauzetost i neprestano djelovanje mogu biti varljivi. Stvara se dojam da imamo kontrolu. No to je privid! Prakticiranje tišine podsjeća nas da nismo gospodari vlastite sudbine. Naprotiv, surađujemo s Bogom koji uistinu upravlja. Ta je spoznaja oslobađajuća jer s nas skida teret.
Podsjeća nas da Boga možemo istinski upoznati. Da bismo ušli u neki odnos ili ga produbili, moramo stati, posvetiti se drugoj osobi, slušati je i dijeliti s njom. Na isti način, kada odvojimo vrijeme za tišinu, lakše govorimo Bogu i slušamo kako nam Bog progovara u srcu. Tišina nam pomaže da Boga ne doživljavamo samo kao pojam, nego da uđemo u dublji odnos s Božanskim.
Potiče na zahvalnost. Kada smo u tišini, osobito u prirodi, postajemo svjesniji Božje dobrote. A prirodan odgovor na primljenu dobrotu jest zahvalnost — stav koji nas dovodi u doticaj s božanskom energijom.
Podsjeća nas na Božju blizinu. Prečesto zamišljamo Boga kao nekoga tko je daleko. Kada uđemo u tišinu, lakše prepoznajemo, pa čak i osjećamo, njegovu blizinu. Sveto pismo nas podsjeća da se Božja prisutnost očituje na mnoge načine, ali obično ne uz trube, gromove i munje. Pripovijest o Iliji koji traži Božju prisutnost (1 Kr 19,11–13) govori nam da Bog nije bio u silnim ognjevima, potresima i snažnim vjetrovima, nego u tihom, blagom šapatu. Ako ne utihnemo, propustit ćemo taj Božji šapat.
Ponizuje nas. Ponizno je stati u tišini pred nekim. Naša je sklonost govoriti i iznositi svoja mišljenja i osjećaje. Ušutjeti znači poniziti se i otvoriti se mislima drugoga — u ovom slučaju, mislima Stvoritelja svemira. Upravo po toj poniznoj tišini susrećemo Božansko a božanska snaga i energija nas čini jačima.
Pitanje za razmišljanje: jesam li u miru ili nemiru?
Izvorni članak: Lent and the Importance of Being Still | Loyola Press
dr.sc. Angelina Gašpar
