Svi ljudi imaju neke tjelesne ili kakve druge nesavršenosti. Osjećaj vlastite nedostatnosti prožet strahom, može priječiti iskrene i ljubavlju ispunjene odnose s drugima. Usamljenost se s pravom može opisati kao bolest duše. Suvremena istraživanja upućuju čak na to da su neuronske reakcije mozga na društvenu isključenost usporedive s onima koje uzrokuje tjelesna bol. U tom svjetlu postaje razumljivije zašto je Isus svojim učenicima dao novu zapovijed: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 15,12).
Svijet danas, kao i u svakom vremenu, ima potrebu za ljubavlju. No nužno je postaviti pitanje o kakvoj je ljubavi riječ. Romantična privrženost ne traje zauvijek, a osjećaji su po svojoj naravi promjenjivi. Ljubiti one koji su ljubazni, privlačni ili vrijedni poštovanja relativno je lako. Iako u tome nema ničega lošega, takva ljubav ostaje ograničena. Isus nas poziva da ljubimo jedni druge onako kako on ljubi nas. Njegova je ljubav bezuvjetna.
Božja poruka bezuvjetne ljubavi jednako je snažna i aktualna danas kao i u biblijska vremena. Isus u svojoj ljubavi prihvaća cjelovitost ljudske osobe — ne zato što je čovjek sam po sebi savršen, nego zato što je Bog ljubav. Cilj Isusove „ljubavi pokazane onima koji su bez ljubavi, je da postanu ljubljeni.“ Svetopisamski primjeri pozivaju vjernike da se iskreno suoče s istinom o sebi. Upravo Isusova bezuvjetna ljubav daje snagu za takvo suočavanje.
Središnja poruka evanđelja je da Isus prihvaća i ljubi čovjeka sa svim njegovim slabostima. No ta ljubav ne ostaje pasivna. Upravo zato što ljubi, Krist ne ostavlja čovjeka u stanju u kojemu ga nalazi, nego ga poziva na ozdravljenje i cjelovitost života. Oni koji ostaju postojani u njegovoj ljubavi, čak i u trenutcima vlastite slabosti, započinju rasti. Iskustvo bezuvjetne ljubavi postaje izvor nutarnjeg ozdravljenja, koje postupno oslobađa srce od straha i zatvorenosti. Tako se razvija sposobnost prihvaćanja vlastitih ograničenja, kao i ograničenja drugih.
Ljubiti druge unatoč njihovim nesavršenostima ujedno znači dopustiti da Božja ljubav preobražava i vlastiti život. Ojačani ljubavlju koju primamo, možemo se odvažiti za odnos s drugima. Kada susretnemo osobe koje su posramljene, ranjive ili izložene, jednostavna gesta blizine kao što je zagrljaj, osmijeh ili riječ razumijevanja dovoljni su znak nekome da nije sam. Nekoliko iskrenih riječi često može učiniti puno. Vjernici mogu ljubiti onako kako Krist ljubi njih samo ako ostanu sjedinjeni s izvorom neiscrpne ljubavi.
Nakon zagrljaja Vinicija Rive i pape Franje, koji je snažno odjeknuo u svjetskoj javnosti, Riva je u razgovoru za talijanski časopis Panorama izjavio: „Sve je trajalo manje od jedne minute, ali činilo se kao vječnost.“ Takva je snaga ljubavi; ona oslobađa čovjeka iz izolacije i uvodi ga u zajedništvo koje mu omogućuje da, makar na trenutak, nasluti Vječnost.
dr.sc. Angelina Gašpar
Izvorni tekst: St. Anthony Messenger, Jesus: Our Source of Healing, Wholeness, and Love | Franciscan Media
