Dobro došli na portal Mreže Riječi

Ja ljubim Boga, čovjeka i Ženu,

U lugu hrast, u djetelini kukca;

Kad stavljam dlan na kovinu il stijenu,

Osjećam atom, u njima što kuca.


A od sveg toga jer sam građen, ljubim

I sebe samog; razdrješljiv sam čvor

U vječnom tkanju, – stvaram a i gubim

Pod prstom što sve dira odozgor.


Našli se u meni, u mom tijesnom svijetu,

Svih njiva sok i sviju mora sol.

Plod ljubavi sam, što je skupa pletu

Svemirska radost i svemirski bol.


                                                              I. 1945.


Vladimir Nazor, JA VJERUJEM  Poezija religioznog nadahnuća, Zagreb, 2014., str. 271.

Priredio: Nedjeljko Mihanović

Post Tags
Share Post