Ja ljubim Boga, čovjeka i Ženu,
U lugu hrast, u djetelini kukca;
Kad stavljam dlan na kovinu il stijenu,
Osjećam atom, u njima što kuca.
A od sveg toga jer sam građen, ljubim
I sebe samog; razdrješljiv sam čvor
U vječnom tkanju, – stvaram a i gubim
Pod prstom što sve dira odozgor.
Našli se u meni, u mom tijesnom svijetu,
Svih njiva sok i sviju mora sol.
Plod ljubavi sam, što je skupa pletu
Svemirska radost i svemirski bol.
I. 1945.
Vladimir Nazor, JA VJERUJEM Poezija religioznog nadahnuća, Zagreb, 2014., str. 271.
Priredio: Nedjeljko Mihanović
