Suvremeni način života se u mnogočemu razlikuje od života naših pradjedova. Prethodna povijesna razdoblja su od čovjeka zahtijevala težak fizički rad i aktivnost, dok kod suvremenog radnika prevladava sjedilački način života. Takav način života pridonosi mnoštvu problema, među kojima bi posebno trebalo istaknuti anksioznost te problem s pozornošću. Također, sve više ljudi živi u velikim gradovima u kojima često nedostaju zelene površine i svježi zrak, elementi koji su važni za pravilan duhovno-fizički razvoj već od najranije dobi. Sve navedeno nas dovodi do pitanja: Kako se kršćani ponašaju prema stvorenom svijetu i vlastitom tijelu koje je dio toga svijeta?
Svjedoci smo kako sekularizirani svijet sve više izgrađuje kult tijela. Tijelo je postalo izvor zarade, teretane su prepune, djeci se plaćaju različite sportske aktivnosti. Uz to, suvremeni čovjek pati za određenim materijalnim trendovima nametnutim od strane vlastite okoline. Tako je bitno imati markiranu odjeću, automobile i velike stanove. Ako se isto ne može postići, često dolazi do razorenih odnosa. Paradoksalno, dok suvremeni čovjek sve više ulaže u vlastito tijelo, sve više se pojavljuju i tjelesni poremećaji poput anoreksije ili pretilosti. Navedeni poremećaji uzrok imaju u zanemarivanju emocionalne i duhovne dimenzije čovjeka. Možemo zaključiti kako savršeno isklesano tijelo, posjedovanje materijalnih stvari i praćenje trendova ne može dovesti do ispunjenja čovjeka ako se isključi ono bitno: duhovnost i duša.
Isto je uočio blaženi Ivan Merz koji nas uči da tijelo nije samo sebi svrha, nego svoje ispunjenje pronalazi u proslavi Boga. Merz ističe da tjelesni odgoj katolika treba dovesti tijelo do postizanja naravnog i metafizičkog cilja. Prvi se sastoji u tome da se tijelo što bolje razvije, postane zdravo, snažno, spretno i lijepo. Što je tijelo fizički zdravije onda će i duševna energija biti veća. Metafizički cilj tjelovježbe je da u zdravom tijelu uspostavimo integritet, tj. prevlast duha nad tijelom i tako tijelo stavljamo u službu posvećenja naše duše i duša naših bližih, te dopunjujemo „što nedostaje Kristovima mukama”. (Kol 1,24)
Kako bismo ostvarili metafizički cilj tjelovježbe, Merz smatra da je potrebno naravnim sredstvima vježbati tijelo, a osim naravnih potrebna su i nadnaravna sredstva koja svoj vrhunac imaju u euharistiji. Merz slijedi navedenu logiku koja je u suvremenim kršćanskim zajednicama često zanemarena. Nažalost, u kršćanskim katehezama rijetko se ističe da se na tjelesno zdravlje mora paziti jednako kao i na duhovno. Zanemaruje se činjenica da vjerujemo u Utjelovljenje, te da je Krist koristio i um i tijelo kako bi ispunio Očevo poslanje.
Sve što je riječima naučavao, Merz je živio u svojim djelima o čemu posebno svjedoči njegov odnos prema vlastitom tijelu. Iz njegova odnosa prema tijelu možemo izvući neke konkretne savjete i za naše živote. Urednost tijela i dobra higijena, post, provođenje vremena na zraku, lagana hrana, svakodnevno vježbanje i umjerenost u spavanju samo su neki od primjera koji nam mogu pomoći da svoje tijelo izdignemo iznad prolaznosti ovoga svijeta, svijeta koji nam kaže kako uvijek trebamo ugađati svojim nagonima i potrebama tijela. Tako svoje tijelo stavljamo u službu vlastite duše te postajemo sposobni potrebu bližnjega staviti iznad vlastite potrebe. Kroteći tijelo, uz ispovijed i sudjelovanje u euharistiji, pobjeđujemo vlastitu oholost i samodopadnost te otvaramo oči za čovjeka do nas – gladnoga, žednoga i beskućnika. Otvaramo oči za Krista.
