Papa Franjo je svojim jednostavnim načinom komuniciranja i svojom otvorenošću za mnoga problematična pitanja unutar Crkve uvelike probudio interes svjetskih medija ali i pridonio promjeni slike same Crkve u javnosti.
Za razliku od njegovog prethodnika, pape Benedikta XVI., koji je više komunicirao riječima, papa Franjo je u središte svoje komunikacije stavljao sliku i geste. On je komunicirao prvenstveno slikama koje same po sebi nose određenu poruku koju primatelji trebaju otkriti. Možemo se prisjetiti pape koji odbija zlatni križ, vozi se „četvorkom“, sam plaća prenoćište, u radničkoj menzi sam uzima i nosi hranu, u kapelici sjedi u zadnjem redu i još mnoštvo slika koje nam otkrivaju veliko značenje neverbalne komunikacije. Njegove geste doživljavaju se kao spontane i prirodne te uspješno prenose različite poruke. Takav način komunikacije smanjuje distancu između pape i ljudi te stvara osjećaj bliskosti i povjerenja. Njegov stil karakterizirali su nepredvidivost, odstupanje od protokola te neočekivani javni nastupi i osvrtanje na goruća pitanja u Crkvi, čime je naglašena sloboda i autentičnost u komunikaciji. On je koristio jednostavan i razumljiv jezik, svi su ga mogli razumjeti bez potrebe za dodatnim tumačenjem. Koliko god upotreba jednostavnih riječi ili pojmova olakšava komunikaciju i pomaže da riječ bude razumljivija širem krugu ljudi, takav način komuniciranja otvara mogućnosti različitih interpretacija i manipulacija papinim izjavama. Daleko najveću pozornost svjetovnih medija svakako je privukao Papin govor o LGBT osobama u više navrata za vrijeme njegovog pontifikata. Svjetovni mediji prikazuju papu Franju kao onoga koji pomiče granice, nazivaju ga najliberalnijim Papom. Oni pristupaju Papinim porukama selektivno, ponekad i manipulirajući, pišući senzacionalistički kako bi vijest privukla što više klikova. Sa simpatijama i pozornošću su pratili Papine izjave kako o LGBT osobama, tako i o drugim gorućim temama kao što su migranti, položaj žena u Crkvi, kad Papa kritizira katoličke vjernike i svećenike, a prešućuju Papine govore npr. o pobačaju kao velikom zlu. Konzervativni portali, također, Papinim porukama i izjavama pristupaju selektivno i ponekad manipulirajući: osvrću se i kritiziraju one Papine izjave koje se ne uklapaju u njihovu sliku Crkve.
Otvorenost i jednostavnost pape Franje trebali bismo shvatiti u kontekstu stalnih poziva da Crkva krene na periferije, da se otvara svijetu, da ide tamo gdje je najpotrebnija, gdje su napušteni i odbačeni, bez isključivosti. Možemo stoga zaključiti da je teško govoriti o papi Franji kao nekoj revolucionarnoj novosti u odnosu na njegove prethodnike. Tu se više radilo o nekoj senzacionalističkoj slici koja se željela stvoriti u medijima, a na temelju papinog otvorenog načina komunikacije i stila izražavanja. Međutim, moramo priznati da je ponekad i Papin način komunikacije prema javnosti te njegova nepredvidivost i spontanost koliko god bila poželjna u ostvarivanju povezanosti sa narodom možda dovela do nekih neželjenih posljedica.
Antea Šestić – Diplomski Teološko-katehetski studij – KBF Split
