Pojam pedofilije je jedan od najkontroverznijih pitanja današnjice. Ono je jedna od onih tema o kojoj se ne usuđujemo govoriti u društvu, a ako i pokušamo odmah se osjeća promjena u ambijentu i raspoloženju ljudi kojima smo okruženi. Zavlada šutnja, osjećaj empatije, zgražavanja, ljutnje i to je potpuno normalno. Riječ je o zločinu koji ugrožava one najmanje, a to su djeca. Prema djeci smo svi slabi, svi ih volimo jer su oni radost i svijetlo ovome današnjem društvu u kojem vladaju nemiri, mržnja i zlo.
Mnogi priručnici i stručnjaci definiraju pedofiliju kao psihoseksualni poremećaj odrasle osobe u kojem su uzroci najvjerojatnije biološki, potpomognuti socijalnim i psihološkim činiteljima, a simptomi se suzbijaju različitim oblicima terapija ili drugim metodama liječenja. Ovdje vidimo da pedofilija nije izbor pojedinca da to čini, već je riječ o bolesti, u skladu s tim ne možemo očekivati da osoba koja nije pri zdravoj pameti čini razborite stvari, te ju osuđivati i pripisati joj (kao kršćani) teški grijeh kada ona ne zadovoljava osnovna tri elementa za isti (svjesno, slobodno i teška stvar). Pedofilija kao takva nije novost, odnosno nešto što se pojavilo u skorije vrijeme, već su joj naznake vidljive još u doba antike, odnosno kod Grka, preciznije rečeno kod filozofa koji su tada djelovali te su bili neprirodno prisni sa (najčešće) muškom djecom. Sam Aristotel govori kako je svaki oblik ljubavi poželjan i dopušten što je dovoljno za zaključiti kako moralna svijest nije bila prisutna kod spomenutih „učenjaka“. Govoreći o pedofiliji, važno je spomenuti pojam koji je usko vezan s njome, a opet različit, a to je efebofilija. Ona, za razliku od pedofilije, nije definirana kao poremećaj, već kao sklonost i ponašanje seksualne prirode prema maloljetnicima, odnosno osobama koje se nalaze u srednjoj i kasnijoj adolescenciji. Razlog tomu, što nije definirana kao bolest, je taj što je riječ o osobama koje, iako ih mi i dalje zovemo djeca, opet imaju određenu svijest o tome što je dobro ili loše općenito, pa i u određenom trenutku te mogu dati ili ne dati pristanak na određeni odnos. Zato su neke zemlje (poput Italije) stavile dobnu granicu 15 godina, a Hrvatska 14. Međutim, gledajući sa strane Crkvenog zakona, preciznije Zakonika kanonskog prava, on ne razlikuje ova dva pojma, već govori o tome kako treba biti kažnjen svatko tko sagriješi protiv 6. Božje zapovjedi ukoliko je riječ o djelu koje je počinjeno silom sa osobom mlađom od 16 godina (kan. 1395,2). Sada je važno spomenuti o kakvim je to pedofilskim krizama riječ u zadnjem stoljeću koje su se izričito događale u Crkvi. Tu se treba istaknuti kriza koja se desila u Čileu i koja je izašla u javnost 2018. godine kao jedna od najdubljih i najtežih kriza crkvene povijesti u Latinskoj Americi. Riječ je o skandalu u kojem je bio uključen i bivši papa Franjo koji je dokazao dostojnost svoje službe i umirovio osam čileanskih biskupa među kojima valja spomenuti onoga koji je i sama srž krize a to je Fernando Karadima, osuđen za višestruko seksualno zlostavljanje maloljetnika i duhovnu manipulaciju. Zatim SAD gdje je najpoznatiji slučaj iz 2018. kardinala Theodora McCarricka koji je tri puta napao tada 16-ogodišnjeg mladića, te se onda postavljalo pitanje kako je uopće moguće da se izabere za kardinala nekoga čija je prošlost poznata po krivičnom djelu. Iz spomenutog razloga je Crkva 2020. godine objavila izvještaj od 450 stranica gdje je navedeno što je Vatikan znao o kardinalovoj prošlosti i problematičnom ponašanju. Također je važno spomenuti jedno od najvećih istraživanja koje je provedeno vezano za ovu problematiku, a provela ga je Njemačka biskupska konferencija (DBK) od 2014. do 2018. pod nazivom „Seksualno zlostavljanje maloljetnika od strane katoličkih svećenika, đakona i pripadnika muških redovničkih zajednica na području Njemačke biskupske konferencije“ ili „Studij MHG“ u kojem je sudjelovalo 27 njemačkih biskupija i analizirano nekoliko osobnih dosjea od 1946. do 2014. godine. Pokazalo se da je u tom razdoblju 1 670 klerika počinilo seksualno zlostavljanje nad 3 687 maloljetnika, što iznosi 4,4% njemačkog klera. Nakon ovih svjetskih slučajeva, važno je dakako spomenuti slučajeve u Hrvatskoj. Navest ćemo najpoznatija imena, a to su: Ivan Čuček, Drago Ljubičić, Ante Madunić, Mladen Kožina, Nedjeljko Ivanov i Milan Špeher koji je možda jedini slučaj u Hrvatskoj u kojem je svećenik sam priznao učinjene zločine. Nakon navedenih slučajeva koji su poznati široj ili užoj javnosti, treba se istaknuti status medija kad je riječ o ovoj problematici. Provelo se istraživanje o njihovom izvještavanju gdje se uzelo 7 hrvatskih novina (Jutarnji list, Večernji list, Novi list, Slobodna Dalmacija, Glas Slavonije i Vjesnik). Svaki od događaja je praćen 10 dana nakon njegove pojave i analizom rezultata je zaključeno da je najveću pozornost ovom problemu posvetio Jutarnji list (gotovu trećinu), a najmanje 24 sata. Veliki problem kod medija je to što se ne vode svojim glavnim novinarskim načelom, a to je „neka se čuje i druga strana“, već se uglavnom koriste jednim izvorom (39,6% slučajeva), ili nijednim izvorom (35,1%). Kada je riječ o vrsti naslova članaka, tu uglavnom prevladavaju informativni, a odmah iza toga su senzacionalistički, međutim to je samo na području Hrvatske, gledajući globalno pretpostavlja se da bi se rezultati pomalo i razlikovali što i sami vidimo iz vlastitog iskustva. Ovdje se postavlja pitanje dokle će se medijima dozvoljavati da šire netočne ili djelomično točne informacije kao i nepoštovanje etičkih načela (otkrivanje identiteta žrtava i počinitelja)? Ukoliko ih se ne zaustavi na vrijeme, ne trebamo se čuditi njihovim narednim koracima u budućnosti. I zadnje pitanje kojim se treba pozabaviti, a koje ljudi najčešće i povezuju sa temom pedofilije jest pitanje celibata, odnosno je li ono uzrok problema? Ovdje je najprije važno izdvojiti rečenicu iz Svetog Pisma: „Ako li se ne mogu uzdržati, neka se žene, udaju. Jer bolje je ženiti se nego li izgarati“ (1 Kor 7,9). Međutim, postavlja se pitanje „zašto ne i jedno i drugo“, o čemu progovara i Matulić u svojoj knjizi „Sablazan seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi“. Pojedinac koji osjeća poziv za brak i redovništvo uvijek se može zarediti za svećenika grkokatoličke crkve. Međutim možemo li to shvatiti kao rješenje problema ako imamo primjer Srpske Pravoslavne Crkve koja, unatoč dozvoli za brak prije sklapanja reda, nije izuzeta ovakvih skandala. Time smo dobili odgovor da celibat nije uzrok problema, već se problem pedofilije svugdje može pojaviti.
I za kraj je važno promisliti o tome kako treba postupati sa počiniteljima. Cijeli tekst je išao u smjeru toga da se naglasi kako je pedofilija bolest i u skladu s time se treba osuditi čin kao takav, a ne osoba. Što se tiče ranjenih, važno je naglasiti kako smo svi pozvani praštati i to ne samo kao kršćani, već i sa psihološke strane koja tvrdi da oprost oslobađa žrtvu i počinitelja. Često nam bude drago radi nekoga tko se obratio i divimo se onima koji su mu oprostili, ali kao da sami nismo spremni na to. Kaže Isus da će biti neizmjerna radost na nebu zbog jednog obraćenog grešnika (Lk 15,1-10), pa kako da se i mi ne radujemo zbog brata i sestre u Kristu? Nije lako oprostiti, međutim ako želimo biti što sličniji Kristu nastojat ćemo slijediti njegov put i primjer, a jedan od njih je da je on praštao svima, čak i onima koji su ga mučili i u konačnici ubili (Lk 23,34), a to čini i svima nama svaki put u trenutku ispovijedi – oprašta nam.
Katarina Kolić, 3. god TKS-a, KBF Split
