Dobro došli na portal Mreže Riječi
 

Mogu li biti političar i katolik?

U Lijepoj našoj su nedavno završeni 8. izbori za predsjednika Domovine. Osuda političkih protivnika, samodostatnost i laži postaju konstitutivni elementi svake političke utrke. Tijekom kampanje naš narod postaje “obogaćen” sučeljavanjima koja su sadržajno isprazna, a retorički prosta i neuljuđena. Potaknut navedenim, u ovoj kolumni donosim kratke crkvene smjernice za sve katolike koji žele biti političari.

Prateći život katolika i njihovo političko djelovanje kroz povijest može se reći da je ono u počecima nove ere bilo neznatno. Glavni razlog je što sam Isus Krist nikada i ničim nije pokazivao veći interes za politiku i političko djelovanje. Dokaz tome su Isusove riječi: „Dajte caru carevo, a Božje Bogu (Mt 22, 21)”; „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta (Iv 18, 36)”.

Uvođenjem građanske demokracije, tj. vladavine u kojoj vlast s pojedinaca prelazi na narod, dolazi do većeg političkog sudjelovanja katolika laika u političkom životu društva. Samo sudjelovanje u političkom životu nije bit kršćanske vjere i kršćanskog života, ali sa sobom nosi odgovornost i „pravo kršćanina da se politički angažira kao kršćanin, što je prvotno političko pitanje, i kao dužnost kršćanina da se politički angažira, što je ujedno i teološko pitanje”.[1]

Katolički socijalni nauk i Doktrinarna nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu uče da svaki katolik pri političkom djelovanju mora imati na umu vrijednosne i motivacijske norme, a to su: dostojanstvo ljudske osobe, opće dobro, stručnost i odgovornost. O važnosti ljudskog dostojanstva Drugi vatikanski sabor u Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes ističe: „Počelo, naime, subjekt i svrha svih društvenih ustanova jest i mora biti ljudska osoba, jer ona po samoj svojoj naravi u svemu ima potrebu društvenog života”. Ako dostojanstvo svakog čovjeka stavimo na prvo mjesto, o čemu nas poučava i sam Krist, glavna polazišta u politici nam trebaju biti prava i vrijednosti temeljene na obitelji, radnom pravu, medicinskoj etici i ostalim ekonomskima pitanjima u službi dobrobiti i pravde za svakog pojedinca.

Nije dovoljno samo zalaganje za opća dobra, već kršćanin treba biti i primjer osobe koja svojim djelima promiče opće dobro, dobro iznad pojedinačnog interesa ili interesa određene grupe. Crkva nas uči  kako politika i politička vlast nije vladanje, nego služenje. Svrha političkog angažmana bilo kojeg pojedinca, nije u tome da pošto-poto dođe na vlast, da zasjedne na vlast i onda vlada, nego je smisao politike u tome da se dođe na odgovorno mjesto kako bi se s tih pozicija odgovorno rješavali problemi pred kojima se nalazi država i društvo.

Konkretno, katolik političar svojim političkim djelovanjem ima moralnu obvezu usprotiviti se i onemogućiti donošenje zakona koji su nenaravni i u suprotnosti s Božjim naukom. Sve više smo svjedoci donošenja takvih zakona u „modernoj“ Europi. Najbolji primjeri su ozakonjivanje pobačaja, umjetne oplodnje, kloniranja ljudi i istospolnih brakova te omogućavanje posvajanja djece istospolnim zajednicama. Uloga katoličkog političara je i zauzimanje za siromašne te ukazivanje na nepravdu, nepotizam i izrabljivanje ljudi. Uz to, moralna obveza svakoga katoličkog političara je izbjegavanje ogovaranja kako bi se političkog suparnika degradiralo.

Zaključno rečeno, kažimo kako se treba biti političar i katolik. Međutim, svaki katolički političar treba izbjegavati kompromis sa zlom u vlastitoj savjesti te se boriti za očuvanje ljudskog dostojanstva i moralno-naravnog zakona. Služeći u politici katolici se trebaju svidjeti samo Isusu Kristu, a ne moćnicima i ideološkim kolonizatorima ovoga svijeta. Najveći čin ljubavi i služenja prema svakom čovjeku je Istina koja oslobađa, a ne lažno podilaženje zbog vlastitih fotelja i glasova. Ili Krist, ili ništa – “možda” ne prolazi.


Slavko Blažić, mag. catech.


[1] Špiro Marasović, Kršćanska društvena svijest, Prilozi iz društvenoga nauka Crkve, CUS, Split, 2010., str. 16.