Mt 6, 26-30
Jutros sam počeo dan molitvom bojama.
Tvojim.
Čudesnim.
Rasprostro si oblake po nebu
pa pustio sunce da se njima igra.
A ono je, razdragano jutrom i burom,
prosulo Tvoje boje po Tvojemu nebu, zemlji i moru.
Iz kuće je dopirala jutarnja molitva braće upućena nevidljivu Tebi.
Nisam sjedio s njima. Molio sam vani Tvojim bojama.
I dok su braća u kapeli čitala psalme o Tvojemu svjetlu,
Tvoje sunce nije prestajalo izlijevati Tvoje boje po nebu.
Molio sam bez ijedne riječi.
Pustio sam da me Tvoje boje povuku k Tebi
i da se s neba izlije jutarnji snop Tvojega svjetla.
Čudesno se svitanje ulilo u dan
u istom trenu kada je kapelom ponovno zavladala tišina.
Evo, već je noć. Kuća je utonula u noćni muk.
Na nebu više nema ni boje ni svjetla.
A ipak, jutarnje boje tek sada dovršavaju svoju molitvu,
a ja, na koncu dana, opet dodirujem čudesnost njegova početka.
Preuzeto uz dopuštenje autora fra Ante Vučkovića iz zbirke “Kolajna od šutnje”, Salesiana, 2019.
