Mt 6, 5 – 8
Jutros smo vratolomno
na Tvoj oltar istresli svete riječi.
Svi redom o njima znamo pričati drugima,
a ni jedan jutros nije njima dotakao Tebe ili život.
Što god smo mogli jutros smo preskočili, zaobišli i ubrzali.
Da je s nama bio itko gladan Tebe i Tvoje svjetlosti,
da je k nama došao po hranu za dušu i svjetlo za srce,
otišao bi, što je do nas, nenamiren i neprosvijetljen.
Bili smo, srećom, sami, a Ti si se, unatoč trci, spustio među nas.
Dan je ušao u noć, a moja se utroba još grči od liturgijske brzine.
I bolnije od nje pritišće me što nikoga zaboljela nije.
Čemu tako brzo?
Da pobjegnemo od susreta!
Nije lako susresti se s Tobom.
A nije lako ni ostaviti Te.
Kad zamre odnos,
onda skriveni i nepriznati bijeg u vodopadu riječi
svjedoči da si ovdje.
Jutros sam nemoćno htio usporiti pretvorbeno srce
i predahnuti s Tobom u kruhu, vinu i riječi.
Nemoć je u mojoj nutrini zavaljala volju da kriknem usred molitve
ili pobjegnem od njezina privida.
Tada je s dna duše isplivala čežnja za šutnjom.
Za molitvom u šutnji. Za susretom s Tobom.
Bez riječi. Bez žurbe. Bez drugih.
Bol nije nestala. Procijepila je dušu.
I ti di se u nju ušuljao poput svjetla.
I boraviš u meni, evo cijeli dan, u žudnji za Tobom.
Ništa mi bolje od nje jutros nisi darovati mogao!
O, blažena bol po kojoj mi žudnjom daruješ sebe!
Preuzeto uz dopuštenje autora fra Ante Vučkovića iz zbirke “Kolajna od šutnje”, Salesiana, 2019.
