Mani Gotovac je dobila nešto dodatnog medijskog prostora „iz čista mira“ spominjući Editu Majić, nekad glumicu, a danas karmelićanku sestru Editu Mariju od Križa. Svašta napričala o njoj zaključivši da je Edita „pobjegla u samostan slomljena srca zbog ljubavi i uništen drogom“. Editini prijatelji se iznervirali i počeli slati po Face-u i portalima tekstove kako „to nije istina“i da je „strašno tako blatiti jednu krasnu ženu“. Istina, to je jeftin propagandni trik jer idu Dubrovačke ljetne igre gdje je Mani voditeljica dramskog programa, a u programu na sceni sve sami filozofi koji teško mogu dugo držati kazališnu vodu. Filozofi su u HNK sada hit ali do ljeta će se fascinacija svjetskim imenima potrošiti, a kazališta u tome nema puno. Stoga treba nešto što će izazvati polemike. Eh, kad bi se sad pokrenulo neko pisanje peticije protiv zloupotrebe lika Edite od Križa! Koji bi se krasan medijski prostor otvorio! Zato je dobačena još jedna od brojnih provokacija kršćanima na reagiranje. Ljude je – svjesno ili nesvjesno – iznerviralo kako je put Edite od Križa k Bogu, njezino potpuno predanje ili sebedarje, sveden na običan bijeg od problema. Baš je našla kamo će pobjeći! U zatvorenu zajednicu bosonogih karmelićanki u španjolskoj Avilli. Jednom od najstrožijih današnjih ženskih redova: osim što je klauzuran (ne izlazi se van), one su doista bosonoge, nemaju grijanje u sobama i prinose mnoge žrtve.
Nisam prijateljevala s Editom Majić, gledala sam ju kao kritičar u predstavama. Nije trebala velika pamet pri gleda- nju, svi su odmah vidjeli da je velika glumica i da je iznimno lijepa mlada žena. No, uloge koje je igrala uglavnom sam zaboravila. Podsjetim se kad predajem povijest drame studentima i pokazujem slike nekih njenih predstava. Ali nikad, dok sam živa, neću zaboraviti osmijeh Edite od Križa koji sam vidjela na televiziji u dokumentarcu prilikom posjeta njezine obitelji prije polaganja vječnih zavjeta.
Ona je uvijek bila lijepa i imala predivan osmijeh, ali su osmjesi u predstavama i na fotografijama uz razgovore po medijima prije odlaska u samostan nekako malo ukočeni. Osmijeh snimljen iza rešetke zatvorenog samostana je – nešto posebno. To je radost onoga koji je susreo Boga, koji se Bogu prepustio. To je Mir kao posljedica predanja Bogu i ona duboka Sreća koju svi mi tražimo kojekuda. Ona ju je našla. Kad god pomislim na nju sjetim se tog osmijeha. Sve ostalo je nebitno: gdje ga je prije tražila i kako je do njega došla. To je važno samo kad ona svjedoči drugima za primjer da uvijek postoji izlaz ma kako duboko pali ili otišli od Boga. To ne smije služiti za senzacionalističke napise.
Silno sam radosna zbog nje, ali i zbog sebe. Znači da je moguće i danas steći taj mir i primiti Božju ljubav. Pa možda je i ja nađem… Mi koji znamo što taj osmijeh znači, ali smo tek na putu do njega, trebali bismo to svjedočiti. Onima koji ne znaju, naročito. Nema ih smisla napadati, nema ih smisla osuđivati. I oni traže svoju sreću, samo im se čini da će je naći u medijskoj buci i u blatu koje nabacuju na sebe ili druge. Edita od Križa koja je 11 godina u dobrovoljnoj strogoj klauzuru (nitko ju ne drži pod ključem!) zato jer je shvatila da je Bog jedini cilj našeg života svjedoči svojim životom kako je malo potrebno u životu. Sv. Terezija Avilska, karmelićanka, mističarka i naučiteljica Crkve koja je taj red osnovala tako da je radikalno reformirala Karmelićanke u 16. st smatrajući da nisu dovoljno predane Bogu rekla je: Nada te turbe, nada te espante, (…) solo Dios basta što znači: Neka te ništa ne uznemiruje, ništa ne plaći, samo Bog dostaje. Bog je dovoljan! Edita od Križa je to spoznala.
Ja koja sam vani u svijetu za sada mogu samo shvatiti. Kad bih barem mogla to iz glave spustiti u srce. Imala bih Editin osmijeh i ne bi me nervirali oni koji provociraju i podvaljuju. Ne bi me trebalo nervirati da Mani Gotovac govori da će „Edita za nju uvijek ostati žena ljubavi“, a da tu ljubav svodi na onu žudnju Julije Kristeve jer sama ne može spoznati više.
To je sve ono nada/ništa. A ja bih uvijek trebala pogled podići gore. Tamo gdje je onaj koji dostaje.
Sanja Nikčević,
Bitno o bitnome – Mala knjiga duhovnih eseja, DHK, Zagreb, 2023., str. 212.-214.
Photo by Ben Berwers on Unsplash
