Molitvenu zajednicu na koju idem jednom je vodio Damir. Tom je prigodom rekao: Krist vas želi susresti, on je s druge strane vrata, ali kvaka je s vaše strane.
To me sasvim zbunilo. Znala sam da u mom srcu, duši postoje neka vrata iza kojih je nešto važno, ali bila sam uvjerena da je kvaka s one druge strane! I da ih zato ne mogu otvoriti. Žarko sam željela da se ta vrata duhovnosti, vjere, bliskosti s Bogom – otvore, ali sam vjerovala da će to napraviti netko drugi: anđeli, Marija, Krist… Kako sad, kvaka s naše strane, kako to? Zašto to? No, Damir nas je pozvao na molitvu u tišini pa sam prestala razmišljati o tim vratima.
I zatim sam u molitvi jasno vidjela oko sebe visoki stakleni prozirni zid, a iza njega, prvi put u životu, Isusa Krista! Vidim Isusa vrlo jasno, njegova silna svjetlost prolazi kroz zid i obasjava me. To svjetlo koje me obasjava lijepo je i raduje me, ali oko mene je hladno. Nekako znam da je ondje, s one strane staklenog zida, ondje gdje je Krist, jako toplo, ali ja ne mogu osjetiti tu toplinu. I ne mogu ga čuti što govori…
I to je doista tako u mom životu. Znam da ima Boga i njegova me svjetlost obasjava, ali ne čujem ga i nekad mi je hladno. Što je najbolje, Krist koji me gleda iza staklenog zida, blag je i smiješi mi se. On zna da sam ja podigla taj zid, on zna da je to glupo i nepotrebno. I iz tog smiješka shvatim da sam podigla taj zid jer sam mislila da će me štititi od zlog svijeta, od rana, od muka. Da ću unutar njega biti sigurna. A sad vidim da sam se time odvojila od Boga i odrekla one topline koju bih mogla imati. One punoće radosti i sigurnosti ljubljenog djeteta Božjeg. I vidim da Krist to sve zna, ali me pušta da to sama shvatim.
On zna da samo ja mogu srušiti taj zid. Odnosno, da ga samo ja trebam srušiti. Mogao bi On, ali neće. To je zbog one slobodne volje koju nam je Bog dao. Moram ja. I jedino tako mogu doprijeti do Krista, do ljubavi, do topline, do Riječi. Kad srušim zid koji sam podigla.
Zato je kvaka s naše strane. Mi se moramo usuditi pritisnuti kvaku i otvoriti vrata. Iako moj zid nije imao ni vrata ni kvaku. Kad sam to rekla onom Damiru s početka priče, rekao je: Što god ti se dogodi, predaj to Kristu: srdžbu, radost, ljutnju, ljubav, bol… Dajući mu ovlast nad svojim životom, pozivaš ga da prođe kroz zid; tako ćeš stanjiti zid između sebe i njega. Pa sad tako radim. A Krist se i dalje smiješi.
Gospodine, predajem Ti svoj život i stakleni zid koji sam podigla oko sebe. Molim Te da prođeš kroz njega i uzmeš me za ruku, da uđeš u moj život i doneseš toplinu, ljubav, radost i mir!
Sanja Nikčević,
Bitno o bitnome – Mala knjiga duhovnih eseja, DHK, Zagreb, 2023., str. 84.-85.
Photo by Jonathan Dick, OSFS on Unsplash
