Samodostatna vjera daje za pravo ateističkoj kritici u odnosu na religiju, a osobito onoj kritici koja je proizašla iz pera L. Feuerbacha. Nemogućnost da izdržimo nesigurnost vjere, a ne samo njezinu sigurnost, plodno je tlo za neku vrstu njezine psihoze ili neuroze. Upravo su ti akutni fenomeni ljudske psihe bijeg od stvarnosti. Jedan od filmskih ostvarenja koja govore tome u prilog je Shutter Island (Otok Shutter) Martina Scorsesea, ali i brojna književna ostvarenja. Ali, moramo ići redom.
U prethodnom tekstu smo istaknuli nekoliko zapažanja koja ćemo i ovdje spomenuti.
Samodostatnost vjere uključuje – osigurati se. Riječ je o vjeri zatvorenoj za samorefleksiju i kritiku. Osigurana vjera podložna je vlastitim predodžbama i projekcijama najprije o tome što čovjek ili Bog jesu i u kakvom odnosu stoje. I samodostatnost vjere i samodostatnost nevjere mogu voditi svojevrsnoj psihozi ili neurozi. To dovoljno govori o tome da čovjek izbjegava suočiti se sa stvarnim vjerovati kao i sa stvarnim nevjerovati. Time i vjera i nevjera postaju upadno slični jer u dnu funkcioniraju na isti način. Jednako kao što je primjetno da samodostatni ateizam i ne znajući često pretpostavlja vjeru, tako se često događa da i samodostatna vjera pretpostavlja ateizam.
Primjer samodostatne vjere ogleda se u klerikalizmu, monopolu nad istinom, vjeri temeljenoj na pobožnim pozama u zaglušujućem pobožnjaštvu, njegovanoj mržnji ili netrpeljivosti spram drugih, prešućivanju vlastitih pogrešaka, nemogućnosti samokritike i preuzimanja odgovornosti, bijeg u iracionalnost i teorije zavjere koje su u najvećoj mjeri potraga za neprijateljem.
Primjer samodostatne nevjere ogleda se u intelektualnoj aroganciji i podcjenjivanju religije, jednakoj netrpeljivosti i nesnošljivosti spram religije, pozivanju na znanje, a vrlo često neznanje o samoj religiji, te diskursu koji ne uzima u obzir suvremene dosege samorazumijevanja religije, već njezine minule stavove.
Spomenute tendencije i u jednom i u drugom taboru su upadno slične i jednako opasne. Ne bi se smjela prešutjeti odgovornost i jednih i drugih u odnosu na zapažanje suvremenih psihoanalitičara koji se slažu da se glavne pritužbe njihovih klijenata vrte oko osjećaja praznine, tuposti, jalovosti, nepostojanju svrhe ili gubitka samopoštovanja. Jednom riječju gubitak obzora u našoj kulturi.
Nijedna od ove dvije tendencije ne mogu posredovati iscjeljenje čovjeka već ga još dublje učvrstiti i održati u njegovim psihozama i neurozama. Feuerbach je bio u pravu kada je istaknuo da religija može biti samootuđenje čovjeka od sebe samoga, a Bog tek njegova projekcija, ali je propustio primijetiti da to jednako tako može biti i nevjera.
Neka nas ne obeshrabri daljnje raščlanjivanje ovog teksta i poniranje u dublju analizu. Pitanje tko smo i kakvi smo, ako tražimo misao i Evanđelje koje nas mijenja – mora boljeti, a ovdje je riječ o rađanju iz Evanđelja. V. Solovjev je jednom prilikom istaknuo: O Kristu znamo sve, čak ga pokušavamo i ljubiti, ali nismo preporođeni u Njemu.
Nastavlja se…
dr. sc. Kristina Vujica
Fotografija: Ivana Grabić