Dubinska psihologija nam je dakle pomogla uvidjeti do koje mjere se čovjek može otuđiti od sebe samoga padom u različite vrste akutnih neuroza i psihoza. One su primjetne, kako u čovjekovu svakodnevnom životu, tako i na području vjere. Psihoterapija je kršćanstvo iznova podsjetila na ulogu milosrđa u prihvaćanju onoga što je neprihvatljivo i što treba iscjeljenja i brige (P. Tillich).
S druge strane imamo egzistencijalizam kao filozofiju koja nam je iznova osvijetlila egzistencijalni usud čovjeka (njegovo općenito stanje) u pojmovima konačnosti, tjeskobe, otuđenosti i osamljenosti. To je ono stanje koje se tiče i zdravih i bolesnih. Na taj način i egzistencijalna filozofija progovara o čovjeku koji se odcijepio od svoje izvorne biti i onoga što u sebi jest, a to je izvorno dobro što nas opet vraća na teološku kategoriju čovjeka. Čim dakle, bilo dubinska psihologija, bilo egzistencijalna filozofija, izusti razliku između vjerodostojne i nevjerodostojne egzistencije, o čovjekovu padu u prosječnu egzistenciju u kojoj gubi samoga sebe, one nužno pretpostavljaju neku bit čovjeka od koje se on odcijepio. Čim i jedna i druga progovaraju o popravljivu njegovu stanju i mogućnosti povratka samome sebi i svojoj zdravoj egzistenciji, vraćaju nas na bit čovjeka, odnosno njegovoj esenciji.
Međutim, egzistencijalna ustrojstva tjeskobe, krivnje i praznine ne mogu se izliječiti ni najprofinjenijim postupkom. Oni spadaju na spasenje. (P. Tillich) Ono ne može doći od egzistencijalizma, niti od dubinske psihologije. I jedna i druga mogu biti posrednici spasenja, kao što terapeut može biti posrednikom izlječenja, ali spasenje dolazi od cjelovitosti koju čovjek nosi u sebi samome i od suočavanja s padom koji ga je odcijepio od njegove vlastite biti i njegova izvornog dobra. Teologija je time, kaže P. Tillich, dobila neizmjerne darove od ovih dviju disciplina. One to ne moraju znati, ali teologija bi to morala znati.
Spasenje (latinski salvus ili salus) nosi značenje zacijeljen ili cijel nasuprot onome što je raspolućeno. Dostojevski je uvijek pisao i branio slabe i bolesne društva, jer je tamo susretao najveći krik za spasenjem.
Samodostatna vjera također neće izliječiti podijeljenog čovjeka, nego ga u toj stanju održati još dublje i učvrstiti u rascijepljenostima i otuđenju. Razlog tome je jer je takva vjera i sama u sebi podijeljena i funkcionira na istoj osnovi neuroze ili otuđenosti, tek premještena iz jednog područja u drugo.
Čovjek kao izvorno dobro ili biblijskim rječnikom Vidje Bog što načini i bijaše veoma dobro je teološka kategorija temeljena na biblijskoj povijesti spasenja. Čak i kada to nisu namjeravale, na to su nas iznova podsjetile i dubinska psihologija i egzistencijalna filozofija. I tu se još jednom očituje glas evanđelja koji dopire od tamo gdje se to možda najmanje očekuje. Samodostatna vjera nije pripremljena čuti glas evanđelja izvan sebe same.
Kao središte koje ističe i njeguje ovu esenciju čovjeka – središnju za samu biblijsku misao, teologija bi morala prepoznati njezin govor i onda kada on ne dolazi direktno od nje. To je razlog zašto trebamo dijalog s drugim disciplinama i pri tom dopustiti da nas one stave u pitanje. To je razlog zašto Crkva treba teologiju i zašto teologija treba Crkvu. One se međusobno moraju iscjeljivati kako bi bile iscjeljujuće za čovjekovo biti čovjekom. To je oprečno samodostatnoj vjeri – onoj koja je samoj sebi dovoljna i nepripremljena za stvarnost vjerovanja. Stvarnosti vjerovanja nas otvara stvarnom Bogu kakav se on u njoj očituje. Dopustiti da nas stvarnost iznenadi daleko je važnije i vrjednije od svih čuda i neobjašnjivih fenomena. Ona oslobađa za Boga koji se objavljuje, ona otvara prostor biti stvoren na Božju sliku dok joj je strano stvarati Boga na vlastitu sliku. Istovremeno, stvarnost vjerovanja za razliku od samodostatne vjere oslobađa od neprijateljstva zametnutog između vjere i svijeta u kojem ona zrije.
Takva vjera treba Crkvu koja sama podliježe onim kriterijima evanđelja koje naviješta drugima. Crkvu koja će vjeru probuditi iz drijemeža samodostatnosti i probuditi pitanja o njezinu najdubljem smislu. Suvremeni čovjek ne umišlja savršeno zdravu Crkvu, nego Crkvu koja će i sama prigrliti bolne procese samoozdravljenja. Crkvu koja svoje postojanje ne tumači neprijateljstvima izvana, nego snagom koja dolazi iz njezine nutrine – iz Evanđelja.
dr. sc. Kristina Vujica
Fotografija: Ivana Grabić
