Iz same riječi đakon (grč. diákonos = poslužitelj) jasno je kako je temeljna karakteristika đakonske duhovnosti služenje. Đakon bi, po uzoru na „Isusa Krista – đakona”, bez zadrške i ovozemaljske proračunatosti trebao služiti svima. No, kako služiti svima? Kako postaviti interese bližnjega ispred zahtjeva vlastitoga ega? Na navedena pitanja zbog vlastite duhovne izgradnje trebaju odgovoriti svi kršćani: biskupi, svećenici, đakoni, redovnici i redovnice, vjeroučitelji i vjeroučiteljice te vjernici laici.
Upravo nam kršćanstvo daje najuvjerljivije odgovore na navedena pitanja. Jednostavno rečeno, kršćani služe jer u svakom pojedincu vide Isusa Krista. Kršćani služe čovjeku radi Boga. Moguće je služiti bližnjima i zbog drugih razloga (prijateljstvo, sažaljenje), međutim, vođeni takvim motivima, vrlo brzo zaključujemo da je cijena služenja previsoka.
Kako bismo bili sposobni i spremni služiti, važno je da đakoni i svi kršćani posvete vrijeme izgradnji vlastitoga identiteta. Nemoguće je služiti drugima te uspostaviti odnos s njima, ako ne radimo na izgradnji vlastite osobnosti.
Evo nekih konkretnih smjernica koje nam mogu pomoći u vlastitoj izgradnji: 1) sakramentalni život; 2) čitanje Svetoga pisma i teološke literature; 3) molitva Crkve – časoslov; 4) svakodnevno, barem kratko, ispitivanje vlastite savjesti; 5) kršćanska meditacija; 6) molitva krunice; 7) relaksacija; 8) šetnja i kretanje (šetnja tri puta tjedno po 30 minuta smanjuje osjećaj straha i pritiska te snižava rizik od šećerne bolesti); 9) post i apstinencija.
Možda navedeni savjeti nekima mogu zazvučati zastarjelo i dosadno, međutim, povijest je učiteljica života. Ona je učiteljica koja nas uči da kršćanskog, humanističkog i društvenog razvoja nema bez zdravih osoba. S druge strane, zdravih osoba nema bez ugradnje navedenih smjernica u vlastiti život. Niti zdravih osoba niti služenja. Bez vlastite izgradnje, pa i uz predivne teološke misli o služenju i ljubavi, ostajemo/postajemo floskulativni sebi i drugima. Dosadni i beživotni. Kako bi se nadišlo takvo nepotrebno mudrovanje i filozofiranje, ozbiljno i bez odgode, svi trebamo krenuti raditi na sebi. Tek tada možemo raditi s drugima, iskreno im služiti te ih privući Vječnoj Istini.
Slavko Blažić, mag. cateh.
