Pod sunčanim plaštom
proljetnog daha,
u zlatu svoga nježnog bića,
ti svijetliš, majko,
istinom vječnom
i radost božansku nosiš
na mnoga sanjiva lica.
Za stopama tvojim,
blagošću posutim,
hoditi volim odvažno i tiho
kao lahor prostrt nebom jutarnjim,
što se zorom bijelom krijepi,
za životom stvarnim žeđa.
Ti svijetliš majko,
kao lanterna vječna,
prema srcu okrenuta.
Grliš me rukama sretnim,
baš kao pjesma i kao žena,
milošću Božjom zahvaćena.
I mir žuđeni pružaš
utjehom oproštenja,
u nadi i mirisu ruža
znamen je tvoga trpljenja.
Gledam, snažne tvoje ruke
lakoćom razgrću sjene
i na jablane visoke svjetla podižu.
Dok mi plovimo, smjelo,
rijekama bistrim u život uronjeni,
valima beskrajnim za more vezani,
ti svijetliš za nas, majko,
kao krepko svjetlo jasno,
kao lanterna vječna
u njedrima svijeta
sunčevom haljom zaodjevena,
dobrotom optočena
i u ljubav pretočena.
Ti, znamen si svakog puta,
na čvrstoj stijeni života
uvis podignuta,
zanavijek srcu okrenuta,
a taj je srcokret
ishodište vjere u čovjeka.
