Dobro došli na portal Mreže Riječi
 

Sadašnjost sakramenata: Bitni vid povijesti spasenja

Kršćanska vjera temelji se na povijesnosti Božje objave, odnosno na stvarnom, realnom odnosu između objektivne i subjektivne povijesti spasenja. U tom smislu, vrijeme Crkve je etapa povijesti spasenja između dva Kristova dolaska, a sakramenti Crkve su jedan osobiti red na koji se događa spasenjsko zajedništvo s Kristom u sadašnjosti. Katekizam Katoličke crkve ga naziva Sakramentalni red spasenja. [1] Stoga su sakramenti za kršćansku vjeru stvarni povijesni događaji u kojima, na osobiti i sebi svojstven simbolički način, objektivna stvarnost Kristova događaja postaje aktivna stvarnost u osobnom životu vjernika.[2]

Govor o sakramentima polazi od povijesnih temelja kršćanske objave i eshatološkog usmjerenja sveopće povijesti, odnosno od osobe i događaja Isusa Krista kao konačne Božje osobne spasenjske prisutnosti u svijetu, te od otajstva Crkve kao obličja zajedništva između Boga i ljudi u ljudskoj povijesti. Sakramentalnost Crkve tako zapravo postaje sadržaj članka Vjerovanja. Polazeći od tih temelja teologija sakramenata oslanja se na kršćansku teološku antropologiju, koja čovjeka vidi kao Božje stvorenje, pozvano na konačnu vječnu sreću u zajedništvu sa svojim Stvoriteljem, ali ujedno i kao grešno i nedovršeno biće, potrebno Božje pomoći, koja mu je objektivno darovana u Isusu Kristu, te u vremenu Crkve ponuđena u sakramentima koji ga uvode u duhovni život (sakramenti inicijacije), koji mu podržavaju život (sakramenti ozdravljanja) i koji pridonose njegovu komunitarnom ostvarenju (sakramenti služenja). “Crkva i sakrament stoje i padaju jedno s drugim; Crkva bez sakramenata bila bi prazna organizacija, a sakramenti bez Crkve obredi bez smisla i bez nutarnje suvislosti”.[3]

Polazeći od antropološke datosti da je čovjek sposoban komunicirati znakovima i simbolima i tako kroz komunikaciju ostvarivati sebe, te od teološke datosti da se sam Bog autokomunicira u Isusu Kristu, kao i da je ta komunikacija, ukoliko joj je čovjek otvoren, doista spasenjski plodonosna,[4] kršćanska teologija je razvila cjeloviti govor o sakramentalnoj ekonomiji spasenja.[5] U njoj ključnu ulogu ima razumijevanje povezanosti između vanjskog simbola (riječi i geste) i unutrašnjeg sadržaja (Božje milosti, susreta s Kristom) u zajednici vjere Crkve (koja je sama temeljna sakramentalna stvarnost, ukoliko je vidljivo obličje Kristove prisutnosti u povijesti). Naime, posredstvom čovještva Isusa Krista daje nam se susresti sam Bog. Ako je Krist svojim čovještvom zaista i danas prisutan i djelatan u Crkvi, onda je susret s njim i danas put i način posredovanja milosti spasenja.

Imajući na pameti da sakramenti nisu teorija nego živa praksa vjere, ostajanje samo na razini teološkog govora može biti zanimljivo a da se ipak ne postigne cilj, koji je uvijek zajedništvo s Bogom Ocem po Isusu Kristu u Duhu Svetomu. U sakramentima se u konačnici radi o živoj praksi,[6] odnosno o činjenici da sjeme vjere treba, vlastitim trudom uz pomoć zajednice snagom Božje milosti, preobraziti u živi kruh, od čijega se blagovanja stječe nova snaga za život, novi uvid u istinu i želja za oblikovanjem novoga zajedništva među ljudima, na načelima Kristovog zakona ljubavi.

Tekst je preuzet uz dopuštenje autora iz djela “O sakramentima. Izbor radova”, Crkva u svijetu, 2017.


[1]Katekizam Katoličke crkve, HBK, Zagreb 1994, br. 1076.

[2]Usp. pogled na “kristološku dimenziju svetih tajni” u: Dumitru Staniloje, Pravoslavna dogmatika III, Sremski Karlovci 1997., str. 12-19.

[3]Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1972., str. 314.

[4]Na tim se temeljima u novije vrijeme razvija tzv. “komunikativna teologija” (Usp. Bernd Jochen Hilberath – Matthias Scharer, Komunikative Theologie. Grundlagen, Erfahrungen, Klärungen, M. Grünewald Verlag, Mainz 2012., posebno str. 112-179).

[5]Tu su se u katoličkoj teologiji, na temeljima prethodnih biblijskih i liturgijskih radova, posebno istaknuli Edward Schillebeeckx (usp. Krist sakrament susreta s Bogom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2 1992.) i Karl Rahner (usp. Kirche und Sakramente /QD 10/, Herder, Freiburg im Br. 2 1968.; Eberhard Jüngel – Karl Rahner, Was ist ein Sakrament?, Herder, Frieburg-Basel-Wien, 1971).

[6]Naglasak na nužnosti da teologija (osobito pneumatologija) utemelji živu praksu vjere ističu mnogi, na primjer katolik Heribert Mühlen, Obnova kršćanske vjere. Karizma – Duh – Oslobođenje, Duh i voda, Jelsa 1984., kao i evangelik Jürgen Moltmann, Was ist heute Theologie?, /QD 114/ Herder, Freiburg im Br. 1988.