Rijetko čiji pontifikat je obilježen podjelama na „konzervativce“ i „liberale“ kao onaj pape Franje. Za navedeno postoji nekoliko razloga, no ovdje bih izdvojio dva: 1. papa Franjo u ljubavi prema svima, duboko živeći katoličku istinu po kojoj smo svi djeca Oca nebeskoga, uistinu želi poruku spasenja Isusa Krista donijeti svim ljudima; 2. Pontifikat pape Franje odvija se u vremenu široke primjene novih sredstava online komunikacije i društvenih mreža preko kojih svatko, najčešće bez bilo kakve „kazne“ za vrijeđanje ili omalovažavanje neistomišljenika, može izreći što god želi.
Tako današnji čovjek u različitim grupama društvenih mreža traži svoju „zajednicu“, traži osjećaj prihvaćanja – ispunjavajući tako duboku ljudsku potrebu za ljubavlju. I to je u redu. Međutim, najčešće se dogodi da su te „Internet zajednice“ kroz koje tražimo vlastito ispunjenje u svojoj biti sekte. Sekte su zbog toga što isključuju svakoga tko misli suprotno te im je baš zbog toga pontifikat Svetog Oca potpuno nerazumljiv. Uvjereni u vlastitu pravovjernost, papu pogrdno nazivaju „crveni Bergoglio“, a sve one koji podržavaju njegov pontifikat imenuju liberalima i pogrdnim nazivom „Dječica koncila“. Nasuprot njih stoje oni koji sebe smatraju „pravovjernima“ jer nisu „zaostali“ kao gore spomenuti „tradicionalisti“. Ova skupina papu Franju naziva previše konzervativnim smatrajući da je potrebno odmah ukinuti celibat, omogućiti ređenje žena i slično. Dakle, papa ni jednima ni drugima „nije dobar“. Osobno smatram da je problem u tome što ni jedni ni drugi ne razumiju Papinu želju za zajedništvom u vjeri. Papa Franjo, suprotno mišljenju obiju navedenih skupina, uistinu želi da katolici postanu braća i žive zajedništvo u vjeri. Papa želi da katolici budu „ljudi periferije“, ljudi koji odlaze do bolesnih, napuštenih i ranjenih. Ne smatrajući sebe vrjednijim od drugih, Franjin pontifikat dokazuje da se Duh Sveti brine za svoju Crkvu. I baš zbog toga što želi razviti zajedništvo u vjeri – događaju se podjele. Podjele se događaju zato što Papa želi „konzervativcima“ ukazati na činjenicu da je svaki čovjek, bez obzira na grijehe i propuste, vrijedan naše brige i „pastoralnog pohoda“ te zato što želi „liberale“ podsjetiti na nepromjenjive istine vjere koje nisu prilagodljive „Duhu svijeta“.
Ipak, bez obzira na podjele, čvrsto vjerujem da će pontifikat pape Franje stvoriti životvorno zajedništvo u Crkvi. Vjerujem da će nas dugoročno približiti onima koji razmišljaju suprotno od nas. Vjerujem da će nas ovaj pontifikat naučiti kršćanskom dijalogu, potičući nas da iziđemo iz vlastitih okvira. U navedeno vjerujem jer je Papu izabrao Duh Sveti. Jer je Duh Sveti jamstvo jedinstva Crkve i njezina razvoja. Bog nam je darovao ovaj pontifikat baš kada nam je najviše, s obzirom na individualizam i otuđenost u suvremenom svijetu, potrebno zajedništvo i zajednica. Put do zajedništva je ponekad težak jer traži da svatko ukloni vlastite oholosti, ali taj put je jedini način na koji kršćanstvo postaje autentično. Ili smo za druge i s drugima ili jednostavno nismo.
Zato bih sve čitače ovoga kratkog članka pozvao da razmisle koliko je papinstvo važno za život katolika. U tom kontekstu navodim citate bl. Ivana Merza o kojima ne treba ništa reći. Dovoljno ih je samo pročitati i o njima meditativno razmišljati:
„Papa je vidljivi i živi Krist na zemlji među ljudima, zaručnik sveopće Crkve“.
„Papinstvo je podloga i nepomična pećina na kojoj je sazdana sva Crkva i proteže se otajstveno na sve biskupije svijeta“.
„Jedna je od bitnih karakteristika svakog rimskog katolika da ljubi Svetog Oca Papu i da sve svoje misli i djela ravna prema njegovim odredbama i željama“.
„Zgrada našeg duhovnog života, našeg vjerskog znanja i naših djelatnosti, mora se podići na nepokolebljivoj podlozi istina što ih papinstvo neprevarljivo naučava. Papinstvo je pećina i podloga duhovnom životu svakog vjernika“.
„U Rimu se osjeća da su svi narodi samo braća i sestre u zajedničkoj obitelji i svetoj Crkvi, koje je otac i poglavar vječni Namjesnik Božji, biskup rimski“.
